Gabriel García Márquez

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Gabriel José García Márquez
rođen:	6. mart, 1928. Aracataca, Kolumbija

Gabriel José García Márquez (Gabrijel Garsija Markes; 6. mart 1928.) je kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivist. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982.

Sadržaj 1 Biografija 1.1 Mladost 1.2 Književna karijera 1.3 Starost 2 Nepotpun popis djela 2.1 Romani 2.2 Priče i novele 3 Vanjski linkovi

[izmijeni] Biografija

[izmijeni] Mladost

Rodio se u gradu Aracataca, obalnom gradu u sjevernoj Kolumbiji, department Magdalena. Odrastao je s djedom i bakom po majci. Djed mu je bio pukovnik Nicolas Ricardo Márquez Mejla, liberalni veteran, jedan od osnivača tog grada i žestoki protivnik svih oblika tiranije. Svaki čitatelj Márquezovih djela prepoznaje detalje njegovog djetinjstva koje je utkao u svoje knjige.

Djed, koji je imao vanbračnu djecu, učestvovao u bitkama i dvobojima, koji ga je učio riječi iz rječnika, pokazivao mu led, i njegova baka Tranquilina Iguaran Cotes, koja je bila jako praznovjerna, pričala o duhovima, predosjećajima i sudbinskim znakovima, dali su značajan doprinos čudesnom svijetu njegovih djela. I kako je sam rekao da je sve njegovo pisanje bilo o iskustvima iz vremena koje je proveo s njima, a priče mora pisati na način da i sam vjeruje u njih i s istim izrazom kao što je to radila njegova baka: potpuno ravnodušnog lica, uvjerena da je ono što govori, ma kako čudno zvučalo, potpuna istina.

S osam godina, nakon smrti djeda, otišao je živjeti s roditeljima u grad Sucre i tada počinje njegovo formalno obrazovanje. Sramežljiv ali inteligentan, dobiva kasnije školarinu u isusovačkoj školi za nadarene učenike. Na nagovor roditelja krenuo je studirati pravo na Universidad Nacional. U to je vrijeme upoznao svoju tada trinaestogodišnju suprugu Mercedes, koja mu je obećala da će se udati za njega kada završi školovanje. Vjenčali su se četrnaest godina kasnije. Predavanja ga nisu pretjerano zanimala, ali je zavolio književnost i pročitavši Kafkinu "Preobrazbu" shvaća da se na taj način može pisati i kako je sam rekao da je to znao počeo bi i sam pisati puno ranije.

Živio je prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo čitati Hemingwaya, Joycea i Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El Espectador".

Zbog jednog novinskog članka u kojem je opisao događaje jedinog preživjelog mornara kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara, a vlada to sve pokušavala preokrenuti i zataškati, Márquezu je život bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Evropi, Venecueli, a riskirao je samo jednom, vratio se kako bi se vjenčao s Mercedes.

U to doba je boravio i u Havani, započevši prijateljstvo s Castrom koje traje i dan danas, te izaziva brojne negativne političke reakcije. Potaknut kubanskim događajima, Márquez je pomogao osnivanje ureda Castrove izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u New Yorku. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju.

[izmijeni] Književna karijera

Svoje najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju, gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959. godine.

Prva uspješna knjiga bila mu je Pukovniku nema ko da piše, objavljena 1961., a slijedio je Pogreb velike mame godinu dana kasnije.

Za svoju najslavniju knjigu Sto godina samoće pričao je kako mu se dok je prilazio Acapulcu dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.

Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti porodicu i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.

Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo je svjetlo dana u aprilu 1969. Knjiga "Sto godina samoće" (Cien años de soledad) prodana je u više od 10 miliona primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (sam Márquez se uvijek ograđivao od tog naziva).

Roman pokriva sto godina historije izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Macondo i prati porodicu Buendía kroz sedam generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jest da nevjerovatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje nadnaravno ozračje. Na primjer, kad građani Maconda prvi put vide led, čude mu se kao "velikom otkriću našega doba", a kad Cigani donesu leteći tepih, nije im ništa zanimljiviji od čigre. Ista je strategija primijenjena na historijske događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj u snu, a istovremeno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvaćaju kao konkretne, prirodne pojave.

Márquez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađenog novca darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi, te pomogao osnivanju organizacije HABEAS (organizacija posvećena sprječavanju zloupotrebe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi).

Izlazak knjige Patrijarhove jeseni 1975. godine podijelilo je kritičare, jer su mnogi očekivali nastavak Sto godina samoće. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to "poema o usamljenosti moćnika".

Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilsku grupu M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, podučavati i bio je politički aktivan. Romantičnim temama se vratio 1986. g. knjigom Ljubav u doba kolere, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su General u labirintu, 12 hodočasnika (zbirka pripovjedaka), Ljubav i drugi demoni.

[izmijeni] Starost

Novcem od Nobelove nagrade, koji je godinama stajao na računu švicarske banke, Márquez je kupio danas vrlo cijenjene kolumbijske novine Cambio. S petnaest hiljada primjeraka, tiraž Cambia je odmah skočio na pedeset hiljada, a maleni odmak napravio je 1996. godine "novinarskim" stilom napisavši knjigu Vijest o otmici, koja govori o kolumbijskoj narkomafiji.

Početkom ljeta 1999. počele su se širiti misteriozne glasine o Márquezovoj tajanstvenoj bolesti, neko je čak 9. jula 1999. plasirao na internet kako je pisac dan ranije umro u Mexico Cityju. Istina je bila da se on počeo još u proljeće loše osjećati i da je postao toliko slab da se počeo ruštiti i u bolnici je postavljena dijagnoza ne-Hodgkinov limfom. Terapija je bila uspješna, a u medijima se spominjao limfom niske zloćudnosti. A za to vrijeme Márquez se potpuno predao poslu, sve u strahu da svoja djela neće nikada završiti.

U jesen 2002. objavio je svoj prvi dio autobiografije Živjeti da bi se pripovjedalo i prvih 50.000 primjeraka prodano je u svega dvije sedmice. Prvi dio memoara govori i o odnosima njegovih roditelja, a završava 1955. godine, odnosno objavljivanjem prve priče. Knjiga otkriva porijeklo likova i pripovijesti iz Sto godina samoće, Pukovniku nema ko da piše ili Kronika najavljene smrti. U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja Sto godina samoće, a treći o prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, poput Castra ili bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, o kojem je napisao vrlo interesantan novinski profil tokom skandala s Monicom Lewinsky.

Uglavnom je živio u Meksiku i Evropi. Trenutno najveći dio vremena provodi u gradu Mexico City.

García Márquez se smatra najpoznatijim piscem magičnog realizma i to ponajprije zahvaljujući romanu Patrijarhova jesen koji je bajkovita priča o umirućem tiraninu i zbog kojeg je Gabriel Garcia Marquez postao najhvaljeniji i najpopularniji predstavnik magičnog realizma.

[izmijeni] Nepotpun popis djela

[izmijeni] Romani

• Sto godina samoće (Cien años de soledad - 1967.)
• Patrijarhova jesen (El otoño del patriarca - 1975.)
• Kronika najavljene smrti (Crónica de una muerte anunciada - 1981.)
• Ljubav u doba kolere (El amor en los tiempos del cólera - 1985.)
• O ljubavi i drugim nečistim silama (Del amor y otros demonios - 1994.)
• Pustolovina Miguela Littina Las Aventuras de Miguel Littín Clandestino en Chile - 1986.)
• Living to Tell the Tale (Vivir para contarla) 2002.

[izmijeni] Priče i novele

• Pukovniku nema ko da piše (El coronel no tiene quien le escriba -1961.)
• Sahrana Velike Mame (Los funerales de la Mamá Grande - 1962.)
• Zla kob (La mala hora) 1962.)
• Dvanaest hodočasnika (Doce cuentos peregrinos - 1992.)
• Sretan put, gospodine predsjedniče!

[izmijeni] Vanjski linkovi

• Gabriel García Márquez pages
• Nobelova nagrada