Historija Bosne i Hercegovine
From Wikipedia
 |
| Historija Bosne i Hercegovine |
| Hronološki |
|
Do 958 |
| Po temama |
|
Vladari |
Ovo je historija Bosne i Hercegovine. Također pogledajte historiju Jugoslavije i historiju Evrope. Ovaj članak je dio serije o historiju Bosne i Hercegovine koja ima posebne detaljne članake za sve ove teme. Ovaj članak se bavi historijom sa područja današnje Bosne i Hercegovine i bosanske političke jedinice koja je nastala tokom srednjeg vijeka.
Sadržaj/Садржај |
[edit] Ilirsko doba
-
Opširnije na Historija Bosne i Hercegovine (do 958)
Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba neolita. U bronzano doba, neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Treba napomenuti nekoliko ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija, su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.
Liburni su vjerovatno povijesno najpoznatije ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i na obalama današnjeg Hrvatskog primorja. bili su čuveni pljačkaši. Ardani su živjeli južno od Liburna, a Antiari su živjeli još dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba pomenuti su Labodi i Daorsi. Migracije Kelta u četvrtom i trećem stoljeću prije naše ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivših teritorija. Ipak, neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.
Najpoznatija sjedišta ilirske kulture su bili u okolini Sarajeva, na Zlatištu i Soukbunaru, te kod Bihaća i Stoca. Prvih tri stotine godina boravka Ilira na području Bosne ovijeno je tajnom, a tek negdje u 7. vijeku p.n.e., dospijevaju pod utjecaj snažnijih Helena, koji pacificiraju manja plemena, što se zaključuje po odsustvu oružja u grobovima. Ipak, druga ilirska plemena opstaju kao snažne vojne družine, koje su ratovale protiv Filipa i Aleksandra Makedonskog.
Prvi sukobi Ilira i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije naše ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219 p.n.e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n.e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Botona i Pineza) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n.e. u tako da za vrijeme cara August (9. n.e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.
Teško je ocijeniti utjecaj Ilira na kulturu današnjih Bosanaca, uglavnom zbog nedostatka izvora o staroj ilirskoj kulturi. Pisci iz Grčke, u to doba najnaprednija civilizacija Evrope, su o Ilirima govorili da su nehelenski barbari. Ipak izgleda da su neki aspekti ilirske kulture preživjeli puna dva milenija. Najčuvenije je tetoviranje, koje iako neslavensko je bilo popularno među Bosancima, pogotovo u Centralnoj Bosni, čak i u dvadesetom vijeku.
[edit] Rimsko doba
U doba Rimskog carstva teritorija današnje BiH je administrativno potpadala pod veliku provinciju Dalmaciju. Sjedište te provincije bilo je u Saloni (današnji Solin u Hrvatskoj).
Ilirsko stanovništvo današnje BiH se pod rimskom vlašću postupno romaniziralo, ali je, slično kao i mnoge druge oblasti na Balkanu, služilo kao izvor vojnika Rimskom carstvu. Kasnije će tu ulogu preuzeti pripadnici barbarskih naroda van granica Carstva.
Prilikom podjele Rimskog carstva 395. godine, provincija Dalmacija, a s njome i teritorija današnje BiH, je potpala pod Zapadno rimsko carstvo. Pod tom vlašću je formalno ostala do 476. godine i svrgavanja posljednjeg cara Romula Augustula. Nakon toga je Dalmacijom iz Salone formalno vladao zapadnorimski velikaš Kornelije Nepot, ali je on 480. godine ubijen u današnjem Splitu.
U međuvremenu su na teritoriji BiH kraće vrijeme boraviti Vizigoti, a kasnije i Ostrogoti. Njihovu državu je početkom 6. vijeka srušio Justinijan te na ovim područjima kraće vrijeme uspostavio istočnorimsku, odnosno bizantsku vlast. Međutim, ona se s vremenom ograničila na obalne gradove, dok u zaleđe Dalmacije, uključujući teritoriju današnje BiH sve više prodiru stari Slaveni.
[edit] Srednjovjekovna Bosna
-
Opširnije u članku Historija Bosne i Hercegovine (958–1463)
[edit] Bosanska banovina
Do sredine 7. vijeka na teritoriju današnje BiH su se masovno doselila razna slavenska plemena, te postupno asimilirali tamošnje ilirske i romanske starosjedioce.
O životu najranijih slavenskih doseljenika u BiH se relativno malo zna, i geneza bosanske države se rekonstruirala uglavnom na temelju arheoloških nalaza i ne baš previše pouzdanih izvora iz susjednih država. Pretpostavlja se da su prvi oblici vlasti bili lokalne župe temeljene na krvnom srodstvu koji će se s vremenom organizirati u šire zajednice, odnosno države. U ranom srednjem vijeku se na teritoriju BiH spominje nekoliko njih, od kojih je najvažnija oblast Bosne koja će u 12. vijeku, slično kao i susjedna Hrvatska, nominalno pasti pod mađarsku vlast.
Od početka istog perioda se javlja bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud (posjed).
Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili porodična nedjeljiva svojina. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi) i stočari (vlasi). Sve do 14. vijeka u Bosni je postojalo ropstvo. U razvijenoj feudalnoj Bosni vladar se zvao banom (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka za kralja (1377.) bosanski vladari će ovu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do prodora Osmanlija na ove prostore.
Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizantija i Ugarsko carstvo. Te dvije državne sile tog doba na našim prostorima međusobno su se borile za prevlast na Balkanskom poluotoku. Prvi poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. stoljeća, pa se može zaključiti da je u vrijeme upravljanja Bosnom bio jako mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantijskog cara Komnena oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom i sudjelovao u navedenom ratu te opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu, ban Borić pretrpjeo je poraz od bizantijske vojske.
Nakon poraza bana Borića na vlast u Bosni dolazi ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi možda i prije 1180. godine, ali zbog smrti bizantijskog cara Komnena te godine, ista se i uzima kao početak banovanja Kulinovog Bosnom. U tom periodu nastaje i vojno, te i ekonomsko slabljenje Bizantije. Takvo stanje koristi ban Kulin koji sve više i više priznaje vlast ugarskog kralja.
Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vazalskim odnosom vezana za Ugarsku, ali u feudalno doba to samo po sebi nije značilo gubitak državnosti, jer su vazali širom tadašnje Evrope djelovali kao de facto samostalni vladari. Ban Kulin svoju vlast proširuje na prostore župa Soli i Usore, tako da je Bosanska vlast bila uspostavljna na cijelom prostoru rijeke Bosne. što je napredovalao proširenje državne teritorije, to je napredovala i privreda.
Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. stoljeća počinju optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). Naravno, to nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti Crkvu bosansku i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće Rim. Tako je prevaziđen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu.
O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču. Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I. (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac Pavle Šubić, te svoju vlast proširio i u Bosni. Sin Pavla Šubića, Mladen II. Šubić starao se o budućem bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću koji 1322. godine napušta staratelja te ratuje na strani ugarskog kralja Karla.
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić i već 1322. godine izbaciva plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.
Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti : "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našim jezikom...".
Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunjske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu.
Godine 1350. Srbija napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje.
Cijelo vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, Bosna se privredno razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike
[edit] Bosansko kraljevstvo
Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak utjecaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom. Počinje da zahtijeva razne bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. godine izbija sukob izmedju Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.
U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija, i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", što se danas zove "Herceg Novi". To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju "nagovoriti" kralja Tvrtka da odustane od dalje izgradnje tog grada.
Kralj Tvrtko svoje uspjehe duguje, između ostalog, i sklonosti novim idejama, pa njegova vojska prva na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje. Prvi put ga je iskoristila 13. avgusta 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na Kotor, koji je tada bio pod bosanskom vlašću. Branitelji su tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad.
Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država u zapadnom dijelu Balkana.
U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu polju 1389. godine suprotstavlja Osmanskom carstvu. Bitka na Kosovu je ostala vojnički neodlučena, a kralj Tvrtko se u pismima drugim evropskim vladarima hvalio da je upravo zahvaljujući bosanskom kontingentu kršćanski svijet ostvario veliku pobjedu.
Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu. Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju,koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine.
1414. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element - Osmansko carstvo. Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić , postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivseg kralja Ostoje, koji uz osmansku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni.
Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina".
Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. godine zatraži vanjsku pomoć. U nastojanju da osigura podršku rimskog pape Stjepan Tomaš je 1445. godine prešao sa krstjanstva na katoličanstvo. Ta je odluka, kao i mnogo puta, izazvala raskol unutar bosanskog plemstva, odnosno izgovor da se suprotstave centralnoj vlasti, pri čemu su neki od lokalnih plemića počeli surađivati s Osmanlijama. Godine 1459. Bosna je došla u još gori položaj kada je osmanski sultan Mehmed II. Osvajač osvajanjem Smedereva likvidirao posljednje ostatke srednjovjekovne srpske države. Zbog toga je Stjepan Tomaš iste godine pristao progoniti heretike na teritoriju svoje države, ne bi li osigurao podršku pape i drugih evropskih monarha.
[edit] Pad srednjovjekovne Bosne
Godine 1461. kraljem je postao Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša. On se suočio s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u obrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. napada Bosnu.
Taj napad je prilično iznenadio bosanskog kralja, s obzirom da je pretpostavljao da će glavnina osmanskih snaga biti koncentirana protiv Ugarske. Sami Ugari nisu bili u stanju Bosni doći u pomoć.
Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20.juna 1463. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen.
Za samo šest tjedana preko 20 najvažnijih tvrđava u Bosni se također predalo osmanskim snagama, a najveći broj velikaša je ubijen. Brzina i lakoća s kojom su Osmanlije osvojile Bosnu su narodu ostale upamćene kroz poslovicu "Bosna šaptom pade". Razlog za to se pripisuje neslozi bosanskih velikaša i tada superiornoj vojnoj organizaciji Osmanlija.
Osmalije su većini osvojenih gradova ostavili garnizone, pa se 1463. uzima kao datum kada je prestala postojati srednjovjekovna bosanska država.
[edit] Osmanlijsko doba
-
Opširnije u članku Historija Bosne i Hercegovine (1463–1878)
Nakon pada bosanskog kraljevstva, Osmanlijama je trebalo nekoliko desetljeća da konsolidiraju svoju vlast. 1482. je tako slomljen otpor lokalnih velikaša u Hercegovini.
Prve godine osmanlijske vlasti u Bosni je karakterizirala borba za prevlast između Osmanlija i Mađarske, pri čemu su obje strane neko vrijeme pokušavali instalirati svoje pretendente na bosanski prijesto - Osmanlije Matiju Kotromanića, a Mađari Nikolu Iločkog. Otpor posljednjih domaćih velikaša u Hercegovini je, pak, slomljen 1482. godine, nakon čega je i ta oblast prešla pod osmansku vlast.
Mađarske snage su povremeno vršile pohode i preotimale otomanske posjede, ali je njihov otpor konačno slomljen početkom 16. vijeka. 1521. godine je Mađarska izgubila Beograd, a zajedno s njom i Srebreničku banovinu, a 1526. u bitci kod Mohača uništena mađarska država. Njeni ostaci su se stavili pod zaštitu dinastije Habsburg, koja je preuzela i bivše mađarske posjede u Bosni. No, ta je vlast bila kratkog vijeka, jer Osmanlije nezadrživo napreduju prema zapadu, osvajajući Jajce te velike Like, Slavonije i Dalmacije u današnjoj Hrvatskoj.
Osmanlije svoje uspjehe prije svega duguju postojanju snažne centralne vlasti koja je uvijek mogla mobilizirati daleko više ljudstva, te ih držati pod čvršćom disciplinom od rascjepkanih feudalnih državica tadašnje Evrope. Za tako nešto su također bile nužno osigurati stalan i pouzdan izvor financijskih sredstava. U slučaju Osmanskog Carstva su to bila osvajanja susjednih država, kao i porezi, pri čemu su nemuslimanski podanici Carstva bili u inferiornom položaju prema muslimanima. Zbog toga se u BiH u prvim vijekovima osmanske vlasti traje postupan, ali neumitan proces prelaženja na islam, koji je za posljedicu imao potpuni nestanak krstjanske zajednice, dok su se od kršćanskog stanovništva očuvali jedino katolici i pravoslavci.
Godine 1580. je osmanska vlast u Bosni reogranizirana kroz osnivanje Bosanskog ejaleta (vilajeta). U tom periodu se snaga osmanske centralne vlasti, s jedne strane, odlikukje snažnim poreznim i drugim pritiskom na lokalno stanovništvo, ali isto tako uspostavljanjem mira i relativnog blagostanja koje je iza sebe ostavilo brojne vrijedne kulturne i druge spomenike. BiH je u tom periodu doživjela i dolazak sefardskih Židova koji su u njoj našli utočište nakon progona iz Španije.
Krajem 16. vijeka se otomanski prodor na zapad usporava nakon što Habsburgovci jačaju centralnu vlast na svojim posjedima, i organiziraju sistem vojničkih kolonija poznat kao Vojna Krajina. U 17. vijeku na toj granici traju povremeni sukobi s neodlučnim rezultatom, dok nakon iscrpljujućeg kandijskog rata s Mletačkom republikom Otomansko carstvo gubi dio teritorija Bosanskog ejaleta koji će kasnije postati dio današnje Hrvatske.
Prekretnicu u otomanskoj historiji je predstavljao poraz pod Bečom 1683. godine, nakon čega su Habsburgovci tokom dugotrajnog rata Osmanlijama preoteli Mađarsku i Slavoniju, dok su Mlečani iz Dalmacije također izvršili prodore u tadašnje bosanske teritorije. Ti gubici su potvrđeni mirom u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Teritorijalni gubici su se nastavili i temeljem Požarevačkog mira iz 1718. kada je ustanovljena trajna granica između tadašnjih mletačkih posjeda u Dalmaciji i Osmanskog carstva - te koja će poslije biti temelj današnjih južnih granica BiH. Istim mirovnim ugovorom Habsburgovci su preuzeli dio današnjeg teritorija BiH, ali su ih morali napustiti nakon poraza u ratu 1739. godine.
Ti su događaji imali važne posljedice na historiju BiH. Iz izgubljenih otomanskih teritorija je veliki dio prognanog muslimanskog plemstva našao utočište u Bosni. Isto tako je gubitak bogatih područja u Mađarskoj oslabio otomanske financije, a samim time i centralnu vlast. S druge strane su lokalni otomanski feudalci to nastojali nadoknaditi pojačanim tlačenjem kršćanskog stanovništva ili raje, što je dovelo do sve većeg broja ustanaka i prebjega na habsburšku, odnosno mletačku teritoriju.
U 18. vijeku se javljaju i prve pobune lokalnog muslimanskog plemstva protiv centralne vlasti. Djelomično nastojeći suzbiti nezadovoljstvo, centralna vlast čini manje ustupke lokalnim feudalcima, dajući im široku autonomiju kroz postojeći sistem kapetanija.
Godine 1788. su Bosnu i Hercegovinu, u savezu s Rusijom, pokušali osvojiti Austrijanci, ali je taj pokušaj, najviše zbog diplomatskog pritiska drugih evropskih sila i krize izazvane izbijanjem francuske revolucije, 1791. završio samo manjom korekcijom granice u današnjoj Sjeverozapadnoj Bosni, koja i danas dijeli Hrvatsku i BiH.
Osmanlijsko Carstvo, koje je početkom 19. vijeka bilo u savezu s Napoleonom, gubi još jedan rat s Rusijom. Otomanski sultani postaju svjesni da su nužne reforme vojske i državne uprave kako bi im se država mogla ravnopravno mjeriti s evropskim silama. Takva nastojanja u mnogim dijelovima Carstva, uključujući Bosnu, izazivaju otpor konzervativnih krugova i lokalnog plemstva.
1813. godine sultan pokušava skršiti taj otpor, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente.
Dodatni poticaj osmanlijskim reformama su bili srpski ustanci, kojim je Srbija dobila autonomiju 1815., isto kao i ustanak Grka koji je počeo 1821. Novi sultan Mahmut II.,1826. godine vrši veliku reformu vojske i pokolj janjičara. Godine 1831. diže se bosanski feudalci na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem započinju veliku pobunu kojoj je cilj ishoditi autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, iako je diplomatski poručeno sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne.
Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama.
U istom periodu u susjednoj Hrvatskoj se javlja ilirski pokret, koji će se početi zalagati za prisajedinjenje otomanske BiH u jednu veliku južnoslavensku državu. U susjednoj Srbiji tamošnji nacionalni pokret lokalno kršćansko, pogotovo pravoslavno, stanovništvo počinje smatrati dijelom srpske nacije. Nešto kasnije hrvatski nacionalisti počinju Bosnu, uključujući njeno muslimansko stanovništvo, smatrati dijelom hrvatske nacije i države.
Sve to, kao i postojanje de facto nezavisnih Srbije i Crne Gore, kao i sve gora ekonomska situacija u Bosni, dovela je do sve češćih pobuna kršćanske raje u BiH. One 1875. eskaliraju u hercegovački ustanak, koji se širi na teritorij Bosne. Slijedeće godine na stranu ustanika interveniraju Srbija i Crna Gora, a da bi te države spasila otomanske odmazde, intervenira i Rusija čije snage dopiru pred Istanbul.
Nastojeći spriječiti Rusiju da preuzme potpunu kontrolu nad Balkanu, ostale evropske sile sazivaju Berlinski kongres. Njime je, između ostalog, formalno potvrđen suverenitet Otomanskog carstva nad BiH, ali, u svrhu zaštite kršćanskog stanovništva, odlučeno da vlast nad tim područjem, kao i nad Sandžakom, provodi Austro-Ugarska. Lokalni muslimanski feudalci i dijelovi otomanskih garnizona su se u ljeto 1878. tome pokušali suprotstaviti oružjem, ali je taj otpor brzo ugušen.
[edit] Austro-Ugarsko doba
-
Opširnije u članku Historija Bosne i Hercegovine (1878-1918)
Austro-ugarska vlast uspostavljena 1878. prvih trideset godina nije ušla u formalnu strukturu Dvojne Monarhije, nego je to područje tretirano kao svojevrsni protektorat i kolonija.
Vlast je relativno brzo konsolidirana, nakon manjih pokušaja pružanja otpora, od kojih je najvažniji kratkotrajni Hercegovačko-bokeljski ustanak.
Novi vlastodršci su stanovništvu BiH donijeli brz i relativno vidljivi napredak, iako je BiH sve vrijeme ostala jednom od najsiromašnijih i najzaostalijih regija Austro-Ugarske. Uvedena je reforma državne uprave, doneseni novi, napredni zakoni, a BiH željeznicom i modernim cestama povezana s ostatkom Evrope. Također se u BiH po prvi put javlja i industrija.
U tom periodu dolazi i do značajnih demografskih promjena, uglavnom na štetu muslimanskog stanovništva. Dio se iseljava u područja pod otomanskom vlašću, dok se u BiH doseljavaju Hrvati i pripadnici drugih naroda Monarhije, čime raste udio katolika u stanovništvu.
Austro-Ugarska, se, međutim suočava sa sve većim problemom koji čini razvijena nacionalna svijest kod njenih kršćanskih podanika u BiH. Katolici se izjašnjavaju kao Hrvati, dok se pravoslavci izjašnjavaju kao Srbi. Potonji se smatraju opasnošću s obzirom na iredentističke težnje iz susjedne Srbije. Nastojanje da se BiH priključi Hrvatskoj, s druge strane, se shvaća kao prijetnja ravnoteži između austrijskog i mađarskog dijela Monarhije.
Austro-ugarske vlasti taj problem nastoje riješiti promicanjem bošnjačke nacije, odnosno svijesti o posebnom identitetu koja se u to vrijeme počela javljati među muslimanskim stanovništvom, i koji će konačno biti formiran tek u 20. vijeku. Pokušaji da se ta svijest proširi na Hrvate i Srbe uglavnom nisu imali uspjeha.
Godine 1908. Austro-Ugarska odlučuje formalno anektirati BiH, a kao kompenzaciju Otomanskom Carstvu vraća Sandžak. To izaziva aneksionu krizu, kao i pojačane etničke napetosti unutar BiH. One će se intenzivirati nakon balkanskih ratova koji su završili pobjedom Srbije i Crne Gore, odnosno podjelom Sandžaka.
U BiH, slično kao i u Hrvatskoj, među politički aktivnom omladinom se javljaju radikalne nacionalističke organizacije koje zagovaraju stvaranje jugoslavenske države. Jedna od njih je i Mlada Bosna, čiji je pripadnik Gavrilo Princip u Sarajevu 28.6. 1914. ubio austro-ugarskog prijestonasljednika Franza Ferdinanda. Taj je događaj poslužio kao povod za prvi svjetski rat.
Na samom početku rata je Istočna Bosna poslužila kao baza za dva pokušaja osvajanja Srbije koja su slomljena u cerskoj i kolubarskoj bitci. Jugoistočni dio BiH je, pak, postao bojište i neko vrijeme bio pod kontrolom srpskih i crnogorskih snaga. Kada su Centralne Sile krajem 1915. i 1916. osvojile Srbiju i Crnu Goru, na teritoriji BiH je zavladao mir. Međutim, stanovništvo je teško propatilo od ratom izazvane gladi i oskudice, a veliki broj muškaraca je regrutiran u austro-ugarsku vojsku te poslije stradao na bojištima kao što su Galicija i dolina Soče.
Austro-ugarska vlast nad BiH je prestala u oktobru 1918. kada je to područje formalno preuzela kratkotrajna Država SHS.
[edit] Kraljevina Jugoslavija
-
Opširnije u članku Historija Bosne i Hercegovine (1918-1941)
Država SHS se 1.12. 1918. s Kraljevinom Srbijom formalno ujedinila u Kraljevinu SHS.
U novoj državi teritorija BiH je usvajanjem Vidovdanskog ustava 1921. prestala postojati kao jedinstvena administrativna cjelina, pa je podijeljena između tadašnjih oblasti, a od 1929. godine i nekoliko banovina.
U BiH su političkim životom dominirale političke stranke s nacionalnim predznakom. Hrvatsko stanovništvo se od 1920-ih opredjeljuje za HSS, muslimansko za Jugoslavensku muslimansku organizaciju, a srpsko za Radikalnu i Demokratsku stranku.
Banovina Hrvatska - stvorena 1939. spajanjem tadašnje Savske i Primorske banovine - dodatno je proširena pripajanjem dijelova tadašnje BiH. Tadašnja Drinska i Vrbaska banovina su, pak, ostale pod direktnom upravom vlade u Beogradu.
[edit] Drugi svjetski rat
-
Opširnije u članku Historija Bosne i Hercegovine (1941-1945)
Za vrijeme drugog svjetskog rata, Kraljevinu Jugoslaviju su u aprilu 1941. napale sile Osovine i prisilile njenu vojsku na kapitulaciju 17.4. 1941. Deset dana prije su u Zagreb ušle njemačke snage, te je isti dan proglašena Nezavisna država Hrvatska.
Pobjedničke Sile Osovine su odlučile da cijela teritorija BiH dođe pod vlast NDH, čiji je poglavnik Ante Pavelić započeo politiku s ciljem eliminacije srpskog stanovništva, koje je uključivalo prisilno prevođenje na katoličanstvo, protjerivanje i genocid. Vlast NDH je, s druge strane, muslimansko stanovništvo smatralo Hrvatima islamske vjere.
NDH, međutim, nije bila u stanju uspostaviti svoju vlast nad cijelom BiH, u kojoj, pogotovo u krajevima sa srpskim stanovništvom i pogotovo nakon njemačkog napada na SSSR u junu 1941. izbijaju pobune protiv novog režima.
Pobunjenici su se s vremenom podijelili na dvije frakcije - partizane pod vodstvom Titovih komunista koji su se borili za socijalizam i federativno preuređenje Jugoslavije nakon oslobođenja, te četnike koji su nastojali obnoviti predratni poredak.
Nakon što je 1941. u Srbiji slomljena Užička republika, glavnina partizanskih snaga se prebacila u BiH gdje će biti središte njenih aktivnosti. Zbog toga će upravo to područje biti poprištem velikih i značajnih ratnih operacija kao što su bitka na Neretvi i bitka na Sutjesci.
U isto vrijeme je u BiH počinjen i veliki broj zločina nad civilnim stanovništvom, ispočetka uglavnom nad Srbima, a kasnije i nad pripadnicima drugih nacionalnosti. U tome su, u većem ili manjem omjeru, sudjelovale sve zaraćene strane, iako su partizani u tome bili više motivirani ideološkim nego nacionalnim motivima.
Partizani su s vremenom stekli povjerenje i podršku među pripadnicima svih nacionalnosti, tako da se od 1943. bilježi i veći broj muslimana među njihovim redovima. Tome je pridonijelo i stvaranje ZAVNOBiH-a kao institucije temeljem koje će u okviru poratne jugoslavenske federacije biti obnovljena bosansko-hercegovačka državnost.
Partizani su od 1942. do 1945. imali velike dijelove BiH pod svojom kontrolom, ali su je nad cijelom BiH ustanovili tek neposredno iza završetka rata. Odžak, koji se predao krajem maja 1945., se smatra posljednjim osovinskim uporištem u Evropi.
[edit] Socijalistička Jugoslavija
-
Opširnije u članku Historija Bosne i Hercegovine (1945-1992)
BiH je neposredno nakon rata bila jedna od najnerazvijenijih i najsiromašnijih regija Jugoslavije, dodatno pogođena strahovitim ratnim razaranjima i velikim demografskim gubicima.
Međutim, upravo zbog toga su je novi jugoslavenski vlastodršci odlučili iskoristiti kao poligon za svoje sposobnosti novog režima. U BiH su pomoću omladinskih radnih akcija započele spektakularne akcije u svrhu gradnje saobraćajne infrastrukture, a počinje i intenzivna industrijalizacija.
Nakon raskida sa Staljinom 1948, BiH dodatno dobija na važnosti, jer se smatra manje ranjivom na eventualnu invaziju Istočnog bloka.
Međutim, svi dijelovi BiH ne uživaju blagodati novog režima. Tako je Zapadna Hercegovina ispočetka zanemarena, zbog toga što je njeno stanovništvo steklo reputaciju sklonosti hrvatskom nacionalizmu.
Važan događaj u historiji BiH jest priznanje Muslimana - koji su se dotada smatrali vjerskom zajednicom - kao jednog od konstitutivnih naroda SFRJ. Ono se dogodilo početkom 1970-ih.
U istom periodu, međutim, strah od narušavanja etničke ravnoteže i ponovnog izbijanja sukoba koji su karakterizirali drugi svjetski rat, doveo je do izuzetno represivne klime i gušenja medijskih i drugih sloboda u odnosu na druge jugoslavenske republike i pokrajine.
Nakon pada berlinskog zida i u BiH, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije, se događaju demokratske promjene. One se iskazuju kroz pojavu novih političkih stranaka, od kojih su najjače one pod nacionalnim predznakom.
Muslimane je tako okupljala stranka SDA, a Hrvate HDZ BiH, ispostava stranke koja je prije nekoliko mjeseci bila osvojila vlast u Hrvatskoj. Srbe okuplja stranka SDS.
Sve tri stranke su, usprkos različitim pogledima na budućnost BiH, odnosn riješene političke krize u Jugoslaviji, pred izbore 1990. godine sklopile neformalnu koaliciju kako bi svrgnule vladajući SK BiH. Građanska opcija u BiH je, pak, bila podijeljena između SK BiH i Saveza reformskih snaga, nove stranke koju je tada vodio popularni premijer Ante Marković.
Na kraju se ispostavilo da je većina građana za nacionalne stranke, pa se izbori krajem 1990. često nazivaju "popisom stanovništva". Za predsjednika sedmočlanog predsjedništva je izabran Alija Izetbegović. On će u slijedećih nekoliko mjeseci, zajedno s Makedonijom, bezuspješno pokušati naći kompromis kojim bi se riješila ustavna kriza koja će dovesti do raspada SFRJ.
Međutim, koalicija nacionalnih stranaka se s vremenom počela raspadati, čemu je doprinijelo proglašenje nezavisnosti Slovenije, te rat u susjednoj Hrvatskoj, u kome je JNA koristila teritoriju BiH kao bazu u svojim operacijama protiv Hrvatske vojske.
[edit] Rat u BiH 1992-1995
-
Opširnije u članku Rat u Bosni i Hercegovini
Iako su se manje ratne operacije na teritoriji BiH već bile vodile 1991. između JNA i hrvatskih snaga, rat na prostoru BiH počinje u proljeće 1992. godine.
Tome je kao povod poslužila odluka vlade u Sarajevu da provede referendum o nezavisnosti BiH 29.2. i 1.3. 1992. Na temelju toga je proglašena nezavisnost BiH 5.4. 1992., te priznata od strane država EEZ dva dana kasnije.
Predstavnici bosanskih Srba su, držeći tu odluku neustavnom, na to reagirali formiranjem Republike Srpske.
Mjesec dana prije tih događaja su u nekim dijelovima BiH bilježili oružani incidenti između raznih oružanih formacija s etničkim predznakom, pri čemu je srpskim paravojnim formacijama JNA pružala vojnu i svaku drugu podršku. Hrvatske formacije su, pak, uživale podršku iz susjedne Hrvatske, dok su muslimanske formacije bile najslabije opremljene i organizirane.
Početkom rata su to iskoristile srpske snage kako bi u velikom dijelu BiH preuzele kontrolu, te poslije izvršili brutalno etničko čišćenje nad Muslimanima. U Bosanskoj Posavini, kao i dolini Neretve je, pak srpske snage, uz podršku HV, teško porazila i potisnula bosanskohrvatska milicija HVO. Grad Sarajevo se, pak, našao opkoljen i izložen višegodišnjoj opsadi od strane bosanskosrpskih snaga.
Iako se JNA nešto kasnije formalno povukla iz BiH, svjetska diplomati su SRJ držali odgovornom za rat, te su zbog toga toj državi UN nametnuli sankcije. Potresne slike iz opkoljenog Sarajeva, kao i vijesti o ubojstvima, protjerivanjima i silovanjima su, isto tako stvorili velike simpatije za Muslimane (koji se od tada i službeno počinju nazivati Bošnjaci) u svjetskoj javnosti i medijima. To je uključilo i američki politički establishment, dotada uglavnom indiferentan prema procesima vezanim uz raspad SFRJ.
Europska Unija, koja je, pak, zbog straha od izbjeglica i dalje nestabilnosti imala najviše razloga da zaustavi rat, za to nije imala vojne resurse. Zbog toga se rat pokušavalo provesti zaustaviti diplomatskim sredstvima. Jedna od takvih inicijativa je bio i Vance-Owenov plan, kojim se BiH po etničkom ključu imala podijeliti na tri dijela.
Ranije nesuglasice, spor oko granica tih oblasti kao i hrvatski gubitak Bosanske Posavine u srpskoj protuofenzivi nekoliko mjeseci ranije je u proljeće 1993. doveo do oružanog sukoba između vladinih, pretežno bošnjačkih snaga i HVO-a. Time su ratom, nasiljem i etničkim čišćenjem zahvaćena dotada pošteđena područja BiH. Nešto kasnije je došlo do raskola i brutalnog sukoba i među samim Bošnjacima, nakon što je Fikret Abdić, uz srpsku pomoć i prešutni blagoslov vlade u Zagrebu, formirao Autonomna pokrajina Zapadna Bosna.
Najvažniji događaj u ratu se dogodio početkom 1994. godine, kada je Hrvatska, pod pritiskom američkog predsjednika Billa Clintona, prisiljena napustiti svoju iredentističku politiku i sklopiti savez s vladom u Sarajevu. Temeljem toga su potpisani Washingtonski sporazumi i stvorena Federacija BiH. To je omogućilo hrvatskim i bošnjačkim snagama, da uz američku podršku, počnu polako preuzimati dijelove teritorija BiH.
Hrvatskoj je, zauzvrat, omogućeno da krši embargo na uvoz oružja UN, odnosno da uz američku podršku, stvori modernu oružanu silu. Njoj je, nakon masakra u Srebrenici, dano zeleno svjetlo da početkom augusta 1995. izvede Operaciju Oluja, likvidira Republiku Srpsku Krajinu i, zajedno sa snagama Armije BiH, nastavi prodor u dubinu teritorije pod tadašnjom kontrolom Republike Srpske.
Bosanskosrpske snage su pretrpjele velike poraze i izgubile veliki dio teritorija, pa su u oktorbu 1995. prisiljene na potpisivanje primirja. 21.11. 1995. je nakon višednevnih pregovora u Daytonu potpisan Dejtonski mirovni sporazum, temeljem koga je završen rat i ustanovljena BiH kao složena država temeljena na dva u ratu stvorena entiteta - Federaciji BiH i Republici Srpskoj.
[edit] Poratna Bosna i Hercegovina
-
Opširnije u članku Historija Bosne i Hercegovine (1995-sadašnjost)
Nakon potpisivanja mira, u BiH su stigle američke i druge zapadne vojne snage koje su kao SFOR ispočetka razdvajale zaraćene strane i nadzirale provođenje uvjeta primirja, da bi na kraju omogućile predstavnicima međunarodne zajednice da nad BiH uspostave de facto protektorat.
Nakon toga su se glavne aktivnosti međunarodne zajednice svodile na uklanjanje političkih i drugih struktura koje su predstavljale prijetnju dejtonskom poretku. To se prije svega odnosilo na vojni i politički vrh Republike Srpske, a u tu svrhu je korišten i Haški sud, s obzirom da su mnogi bosanskosrpski političari bili u većoj ili manjoj mjeri upetljani u ratne zločine.
Dalje se naglasak stavljao na povratak izbjeglica, i, koliko god je to bilo moguće, obnavljanje predratne etničke strukture u ratom zahvaćenim područjima. Ti napori su samo djelomično urodili plodom.
Također se nizom ustavnih i drugih promjena - koje su omogućile široke ovlasti predstavnika međunarodne zajednice - išlo u smjeru jačanja jedinstva BiH, odnosno smanjivanja uloge entiteta i njihovih ovlasti.
Pet godina nakon rata su ti napori uključivali i promoviranje građanskih, ne-nacionalnih stranaka, što je 2000. godine imalo neke rezultate. Međutim, vrlo brzo nakon toga su se glasači iz sva tri naroda vratili nacionalnim strankama.
U međuvremenu je BiH doživjela izvjestan ekonomski oporavak, ali se još uvijek ne može usporediti s drugim, ratom manje pogođenim dijelovima bivše Jugoslavije. To svejedno nije spriječilo bosansko-hercegovačke vlasti u oba entiteta da, slično kao i u drugim zemljama regije, proklamiraju ulazak BiH u euro-atlantske integracije (NATO i EU) kao svoj službeni cilj.
Proces koji će krajnji cilj imati ulazak u EU je počeo, iako bi njemu kao ozbiljnu smetnju mogla predstavljati komplicirana dejtonska ustavna struktura, kao i nedostatak političkog konsenzusa među narodima BiH o načinu i sadržaju njegove promjene.
[edit] Srodni članci
- Bosanski vladari
- Historija Evrope
- Historija Jugoslavije
[edit] Izvori
- Katolička enciklopedija [1]
- Malcolm, Noel (1994). Bosnia a Short History. New York: New York University Press
