Nürnberški proces

Izvor: Wikipedija

Nürnberški proces, naziv za suđenje njemačkim nacistima koje su organizirali Saveznici na kraju rata.

Bilo je osam sudaca (četiri glavna i jedan zamjenik za svakog suca iz zemalja Anante). Većina najmoćnijih nacističkih oligarha sudjelovalo je na njemu. Ukupno je optuženo 24 zločinca. Postojale su 4 točke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije, i poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.

Oslobođena su samo četvorica (Von Papen, Ley, Gustav von Krupp i Hans Fritzsche). Ostali su ili pobijeni ili poslani u zatvor na 10, 15, 20 godina ili na doživotnu robiju. Ta kazna robije, dodijeljena je Rudolfu Hessu i Erichu Raederu.

Fritzscheu se sudilo umjesto Goebbelsu, ali je oslobođen optužbe. Na suđenju nisu bili Hitler, Goebbels, i Himmler, ali i ovako je „ulov” bio bogat.

Optuženici Nürnberškog procesa:
1. red (od gore prema dolje): Hermann Göring, Rudolf Heß, Joachim von Ribbentrop i Wilhelm Keitel
2. red (od gore prema dolje): Karl Dönitz, Erich Raeder, Baldur von Schirach i Fritz Sauckel.

Na klupi za optužene sjedili su: Karl Dönitz, nasljednik Hitlera, Alfred Jodl, potpisivač bezuvjetne kapitulacije, Wilhelm Keitel, vođa OKW, tj. načelnik glavnog stožera Oružanih snaga Njemačke, Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova, Alfred Rosenberg, glavni nacistički filozof, Albert Speer, nacistički ministar naoružanja i Hitlerov omiljeni arhitekt, Franz von Papen, bivši njemački kancelar, Baldur von Schirach, vođa Hitlerove mladeži, Ernst Kaltenbrunner, najviši preživjeli zapovjednik SS-a, Walter Funk, nacistički ministar gospodarastva, Konstantin von Neurath, prethodnik Ribentropa, kasnije moćnik u Poljskoj, Hermann Göring, otac Gestapa i zapovjednik Luftwaffea, Erich Raeder, bivši zapovjednik nacističke Mornarice, Hans Frank, vođa Generalne vlade u okupiranoj Poljskoj Hjalmar Schacht, predratni predsjednik Reichsbanke, Fritz Sauckel, opunomoćenik nacističkog programa robovske radne snage,Julius Streicher, urednik tjednika Der Stürmer, sijao mržnju prema Židovima,Martin Bormann,nasljednik Hessa u Stranci, Arthur Syss Inquart, instrumentalist Anschlussa, Wilhelm Frick, ministar unutarnjih poslova, tvorac rasnih zakona.

Suđenje je počelo u studenome 1945., a završilo 15. listopada 1946. Idući dan izvršene su presude. Zatvor Spandau „ugostio” je sedam optuženika: Ericha Raedera, Karla Dönitza, Rudolfa Hessa, Alberta Speera, Baldura von Schiracha, Waltera Funka i Konstantina Neuratha.

No, Speer, Schirach, Hess i Dönitz su jedini izdržali kaznu do kraja. Nakon tog procesa još dva nacista su osuđena nakon 2. svjetskog rata. To su Adolf Eichmann (obješen 1962. godine) i Klaus Barbie (umro 1991. godine).

Glavno suđenje

Glavno međunarodno vojno suđenje otvoreno je 18. listopada 1945., u Zgradi Glavnog suda u Berlinu. Prva sesiju predvodio je sovjetski sudac Nikitčenko. Optužena su bila 24 ratna zločina i 6 kriminalnih ratnih organizacija - vodstvo NSDAP-a, SS, SA, SD, Gestapo i OKW.

Optuženi su u sljedeće 4 točke:

Sudjelovanje u običnom planu ili uroti za izvršenje protumirovnih zločina
Planiranje, iniciranje i provođenje ratne agresije i drugih protumirovnih zločina
Ratni zločini
Zločini protiv čovječnosti

24 optuženika su:

"O" optužen "K" optužen i smatran krivim "º" Nije osuđen

Ime	Presuda				Kazna	Bilješke
	1	2	3	4
Martin Bormann	O	º	K	K	Smrt	Hessov nasljednik na mjestu Tajnika NSDAP-a. Osuđen na smrt. Ostaci pronađni 1972.[1]
Karl Dönitz	O	K	K	º	10 godina	Vođa Kriegsmarinea od 1943., nasljedio Raedera. Inicijator U-boot kampanje koji je postao Njemački predsjednik nakon Hitleorve smrti[2]. U dokaznom postupku na suđenju Karla Dönitza o njegovim naređenjima U-boot flotama da nepoštuju Londonska Pravila, admiral Chester Nimitz izjavio je da je nezabranjeno podmorsko oružje preneseno u Tihi ocean od strane SAD i to od prvog dana odlad je država ušla u rat. Dönitzu je dokazana krivnja zbog nepoštovanja 2. Londonskog pomorskog sporazuma 1936., no njegova izjava nije prihvaćena zbog njegovih nepoštivanja međunarodnog zakona o podmorskom naoružanju.^[1]
Hans Frank	O	º	K	K	Smrt	Šef vlade u okupiranoj Poljskoj. Izrazio kajanje[3].
Wilhelm Frick	O	K	K	K	Smrt	Hitlerov Ministar unutarnjih poslova. Autor Nürnberških zakona.[4]
Hans Fritzsche	O	O	O	º	Oslobođen	Popularni radio komentator, i šef novinskog odjela Ministarstva propagande u Nacističkooj Njemačkoj. Okušao se na mjestu Goebbelsa [5]
Walther Funk	O	K	K	K	Doživotna robija	Hitlerov ministar ekonomije. Nasljedio Schachta kao šef Reichsbanka. Pušten zbog lošeg zdravlja 16. svibnja 1957.[6]
Hermann Göring	K	K	K	K	Smrt	Reichsmarschall, zapovjednik Luftwaffea, i mongih odjeljaka SS-a. Počinio samoubojstvo noć prije smaknuća.[7]
Rudolf Hess	K	K	K	K	Doživotna robija	Hitlerov zamjenik, pobjegao u Škotsku 1941.[8]
Alfred Jodl	K	K	K	K	Smrt	Wehrmacht Generaloberst, Keitelov pomoćnik. Jodl je 23. veljače 1953., posmrtno doduše, oslobođen krivnje od jednog denacifikacijekskog suda, koji ga je smatrao nevinim po međunarodnim zakonima. [9]
Ernst Kaltenbrunner	O	º	K	K	Smrt	Preživjeli član SS-a sa najvišim činom. Šef RSHA-a, centralne Nacističke obavještajne agencije. Također je zapovijedao mnogim Einsatzgruppama i mnogim koncentracijskim kampovima.[10]
Wilhelm Keitel	K	K	K	K	Death	Vođa OKW-a.[11]
Gustav Krupp von Bohlen und Halbach	O	O	O	O	----	Veliki nacistički industrijalac. Medicinski nespreman za suđenje.
Robert Ley	O	O	O	O	----	Šef DAF-a, Njemačke radničke fronte. Počinio samoubojstvo 25. listopada 1945., prije početka njegova suđenja.
Konstantin von Neurath	K	K	K	K	15 godina	Ministar vanjskoh poslova do 1938., nasljedio ga Ribbentrop. Kasnije, Štičenik Bohemije i Moravske. Otkaz dao 1934. zbog sukoba s Hitlerom. Zbog lošeg zdravlja pušten je 6. studenog 1954.[12]
Franz von Papen	O	O	º	º	Oslobođen optužbe	Njemački kancelar 1932. i vice-kancelar pod Hitlerom od 1933. Kasnije, ambasador u Turskoj. Iako oslobođen na Procesima, von Papen je 1947. ponovno optužen kao ratni zločinac od strane jednog denacifikacijskog suda, i osuđen je na 8 godina prisilnog teškog rada. Oslobođen je nakon 2 godine zbog sudskog apela koji je napravio. [13]
Erich Raeder	K	K	K	º	Doživotna robija	Leader of the Kriegsmarine until his retirement in 1943, succeeded by Doenitz. Released (ill health) September 26, 1955 [14]
Joachim von Ribbentrop	K	K	K	K	SMrt	Ministar vanjskih poslova[15]
Alfred Rosenberg	K	K	K	K	Smrt	Ideologist rasne teorije. Kasnije, Štičenik istočnih okupiranih teritorija.[16]
Fritz Sauckel	O	O	K	K	Smrt	Opunomoćenik Nacističkog teškog prisilnog robovskog rada.[17]
Hjalmar Schacht	O	O	º	º	Oslobođen optužbe	Prijeratni predsjednik Reichsbanka. Priznao da je prekršio Versajski ugovor.[18]
Baldur von Schirach	O	º	º	K	20 godina	Zapovjednik organizacije Hitlerova mladež, gauleiter Beča. Izrazio kajanje.[19]
Arthur Seyss-Inquart	O	K	K	K	Smrt	Austrijski premijer za vrijeme Anschlussa. Kasnije, gauleiter okupirane Nizozemske. Izrazio kajanje.[20]
Albert Speer	O	O	K	K	20 godina	Hitlerov najdraži arhitekt i osobni prijatelj. Odgovoran za izgradnju mongih ministarstava i industrijskih središta (npr. Ministarstvo naoružanja) i jedna od centralnih figura u vlasti. Izrazio kajanje.[21]
Julius Streicher	O	º	º	K	Kriv	Širio mržnju i ubojstva nad Židovima preko svojih novina, Der Stürmer.[22]