Izvor: Wikipedija

Bela IV. (1206. - †1270.) hrvatsko -ugarski kralj vladao 1235. - 1270.

Bela IV. je bio sin kralja Andrije II i Gertrude od Andechs-Merana.

Belu IV. je otac okrunio za kralja, a povjerio mu je i Hrvatsku na upravu i naslov hrvatskog hercega, gdje je imao svoj zasebni dvor i vladao gotovo kao kralj. Na povratku iz Križarskog rata, otac mu je za suprugu odabrao nicejsku princezu Mariju Laskaris, s kojom je Bela živio u sretnom braku.

Zbog loše očeve vladavine izbila je pobuna nižeg plemstva, kojoj se pridružio i Bela. Posljedica je bila da je kralj 1222. godine morao izdati Zlatnu bulu, kojom je ograničena kraljeva vlast i zajamčena prava nižeg plemstva. Bela se ponovno sukobljavao s ocem, a 1226. godine napustio je položaj hrvatskog hercega, te postao očev suvladar. 1234. godine Andrija II. se ponovno oženio i to za Beatricu od Este - Ferarre. Iduće godine je kralj umro.

Sadržaj 1 Vladavina Bele IV. 2 Provala Mongola 3 Ratovi 4 Reforme 5 Izvori

[uredi] Vladavina Bele IV.

Belina maćeha Beatrica je objavila da je trudna, a kralj ju je nato dao zatočiti. Beatrica je preobučena u muškarca prvo uspjela pobjeći i roditi sina Stjepana Postuma na dvoru svog brata u Italiji. Kralj međutim nije priznao njenog sina, tvrdeći da je plod bračne nevjere.

Bela je dokinuo zasebnu krunidbu za hrvatskog i za ugarskog vladara, te se prvi okrunio jednom krunom za hrvatsko-ugarskog kralja. Odmah se posvetio jačanju kraljevske vlasti. U to je doba bio običaj da velikaši u kraljevoj prisutnosti sjede. Bela je to zabranio svima izuzev biskupima i najvišim državnim dužnosnicima. Naredio je da svi moraju predati pisane molbe i čekati rješenje, a ne kao dotad usmeno izlagati svoje slučajeve i odmah tražiti rješenje. Time je jako uvrijedio velikaše, jer je vladala velika nepismenost. Uz to je počeo tražiti povrat imanja, koje je njegov otac razdijelo.

Herceg Koloman je ponovno krenuo u rat protiv krivovjeraca. Napao je Bosnu i pobjedio bana Mateja Ninoslava, a potom je u Bosni papa postavio biskupa, čije je sjedište bilo Đakovo s ciljem da se bori protiv krivovjerja. Koloman je pokrenuo inicijativu da se Splitska nadbiskupija, koja je jako osiromašila i Zagrebačka biskupija spoje, te da zagrebački biskup postane prvak crkve u Hrvata. No od toga zbog provale Mongola nije bilo ništa.

[uredi] Provala Mongola

Mongolska plemena ujedinio je početkom 13. stoljeća Džingis kan i započeo osvajanja. Njegov nasljednik kan Ogotaj je poslao vojsku na osvajački pohod na Europu pod zapovjedništvom Batu kana. U Ugarskoj su se pred Tatarima sklonili Kumani, a kralj ih je pristao primiti pod uvjetom da se pokrste. Mongoli su zatražili od kralja Bele da im izruči njihove odbjegle podanike, a kada je Bela to odbio, najavili su mu rat.

S 150.000 vojnika provalio je Batu kan u Ugarsku, a do bitke je došlo na rijeci Šajo kod Miskolca. Kraljevska je vojska pretrpjela težak poraz, a kralj je pobjegao u Zagreb. Herceg Koloman je teško ranjen umro u Čazmi. Bela je zatražio pomoć od europskih vladara, no nitko se nije odazvao.

Mongoli su zimi 1242. godine prešli Dunav i Dravu, te poharali Ugarsku i Hrvatsku. Bela je pred njima pobjegao u Dalmaciju i sklonio se u tvrde gradove, koje Mongoli nisu uspjeli zauzeti. Uto je stigla vijest o smrti kana Ogotaja, pa su se mongolske čete vratile natrag u Aziju.

Kralj se vratio u Ugarsku. Država je bila poharana, a nakon odlaska Mongola zavladala je glad i kuga. Bojeći se nove mongolske provale, a uvidjevši da su tvrdi gradovi bili jedina zaštita narodu, počeo je podizati gradove, a poticao je i crkvene te svjetovne velikaše da ih podižu. Da bi ponovno oživio opustjelu zemlju, poticao je useljavanje stranaca, kojima je dijelio povlastice. Bili su to većinom Nijemci. Počeo je i razvoj gradova, koji su kraljevim povlasticama postali slobodni kraljevski gradovi, te dobili pravo da sami biraju svoju upravu. Kralj je povlasticu slobodnog kraljevskog grada dodijelio i Samoboru, Križevcima i Jasterbarskom, i Gradecu kod Zagreba, a ranije su je stekli Varaždin, Vukovar, Virovitica i Petrinja.

[uredi] Ratovi

Čim je prošla tatarska opasnost, kralj Bela je 1242. godine zaratio s austrijskim vojvodom Fridrikom II. ratobornim i povratio tri županije, koje mu je vojvoda oteo za tatarske provale. U Zadru je iste godine izbila pobuna protiv mletačke vlasti, a kralj je poslao vojsku pod zapovjedništvom bana Dionizija, no Mlečani su je potukli. Kralj je sklopio mir i odrekao se Zadra, a Mletačka Republika se obvezala da više neće podržavati Stjepana Postuma, sina kralja Andrije iz braka s Beatricom, kojem je kralj poricao zakonito podrijetlo. Zadrani su morali pristati na vrlo teške uvjete mira s Mlečanima, nisu se smjeli ženiti u Hrvatskoj, a kneza im su im slali Mlečani.

U Dalmaciji je izbio pravi rat između Splita i Trogira oko sela Ostrog. Iako je Bela IV. Trogiranima potvrdio posjed sela, Splićani su se obratili za pomoć bosanskom banu Mateju Ninoslavu. Takav je razvoj događaja zabrinuo kralja. Sam je krenuo na Bosnu i porazio bana, te ga prisilio da prizna njegovu vrhovnu vlast. Split je pak porazila kraljeva vojska, a grad je morao prihvatiti kraljeva čovjeka za kneza.

Nakon pogibije austrijskog vojvode, koji nije ostavio potomka, izbio je sukob između Hrvatsko-Ugarske kraljevine i Češke za austrijsko nasljeđe. Rat je završio dogovorom, kojim je Bela stekao Štajersku, gdje je za vladara postavio svog sina Stjepana, kojeg je još 1245. okrunio za kralja. No ubrzo je izbio ustanak protiv ugarske vlasti, a ustanici su zatražili pomoć češkog kralja. Ugarske su čete u novom ratu, pretrpjele poraz, pa se kralj odrekao Štajerske. Češki je vladar stekao Korušku i Kranjsku, a pred Belinu smrt je ovladao i Hrvatskim zagorjem.

Za Beline je vladavine ojačalo plemstvo. Kralj im je dijelio velike posjede uz obvezu vojne službe, bojeći se tatarske provale. Velikaši su održavali vojsku, kojom su se služili i u privatne svrhe, pa su kraljeve mjere postigle uspjeh, ali su ujedno ojačale i njihovu moć. Tome je pridonio i sukob Bele i njegova sina Stjepana, koji je pobjedio oca i imao svoj vlastiti dvor. Zabrinuto jačanjem velikaša, niže plemstvo je zatražilo od oba kralja da im potvrde njihove privilegije čemu su oni i udovoljili 1267. godine. Međutim kraljevska je vlast usprkos tome slabila.

[uredi] Reforme

Kralj Bela je odredio da u Hrvatskoj vlada herceg, a ako nije bilo hercega kraljevske krvi, tada je tu dužnost obnašao slavonski ban, a uz njega je u Dalmaciji i Hrvatskoj postavio primorskog bana, koji se morao pokoravati slavonskom banu. Za obranu od Srba kralj je utemeljio Mačvansku banovinu.

Kralj Bela IV. umro je 3. svibnja 1270, a naslijedio ga je sin Stjepan V.