Protestantizam
Izvor: Wikipedija
Protestantizam je općenit naziv za sva kršćanska vjerska učenja koja su se odijelila od katolicizma nakon reformacije u 16. stoljeću. Izvorno je bila obilježena vjerovanjem u opravdanje po vjeri, u svećeništvo svih vjernika i u dominantni autoritet Biblije. Među ranim skupinama glavni su bili luterani, kalvinisti i cvinglijevci, te Anglikanska crkva koja je spajala katoličke i protestantske elemente. Naziv "protestantizam" obuhvatio je i druge nekatoličke grupe od anabaptista i independentista do kvekera (Društvo prijatelja) i metodista, koji su se pojavili kasnije.
Pod pojmom (prvobitno političkim) protestanti u užem smislu podrazumijevaju se pripadnici kršćanske konfesije nastale na njemačkom govornom području u vrijeme reformacije, pa se stoga povezuju prije svega sa Martinom Lutherom i Philipp Melanchthonom, te Čehom Janom Husom
Protestantske su, dakle, samo luteranske i neke južnonjemačke crkve reformirane tradicije prema Ulrich Zwingliu, ali ne i reformirane crkve kalvinističke (v. Jean Calvin) tradicije, anglikanci, metodisti ili novije slobodne crkve.
Općenito se smatraju protestantskim oni konfesionalni pravci koji su se htjeli distancirati od katoličke kao glavne crkve i stoga nisu prihvaćali, primjerice, autoritet Pape.
Protestantskim crkvama pripadaju:
- Evangeličko-luteranske crkve (ili i "luteranske crkve" ili "luterani")
- Evangeličko-reformirane crkve (ili i "reformirane crkve")
- Sjedinjene crkve (ili i "sjedinjene crkve")
Evangeličke slobodne crkve sebe ubrajaju u protestantizam a i vide se kao "nasljednike reformacije". Tu se pribrajaju primjerice baptisti, metodisti i evanđeosko-pentekostne crkve.
Sadržaj |
[uredi] Povijest
Pojam "protestanti" potiče od Speyerskog protesta evangeličkih staleža na mjesnoj skupštini Speyera koji se dogodio 1529.: Protestirali su protiv ukidanja Speyerske odluke iz 1526. kojom je zemljama u kojima je provedena reformacija, bila obećana pravna sigurnost pozivajući se u svojim protestima na slobodu vjeroispovjesti za pojedinca. Iz religioznih i političkih razloga protestanti su bili stoljećima žrtve progona. Svjetovni vladari su se bojali za jedinstvo svojih katolicizmom prožetih područja vladanja, gdje se poistovjećivalo vlastito područje moći s područjem moći Pape. S druge strane, na područjima kojima su vladali protestanti svirepo su bili mučeni i ubijani brojni katolici samo zato što su priznavali papu kao svoga poglavara. Vrlo važan razlog velikog broja ratova je bio protestantizam. To su, recimo, Hugenotski ratovi u Francuskoj ili Tridesetogodišnji rat koji je zahvatio cijelu Europu a naročito Njemačku. Tek Augsburškim vjerskim mirom 1555. i Vestfalskim mirom iz 1648. je protestantizam službeno priznat.
[uredi] Podjele i ekstremisti među protestantima
Za vrijeme širenja protestantizma došlo je do širenja i mnogih sljedbi među samim pripadnicima reformacije. Tako je 1534. na vlast u Münsteru došao Jan Matthys, začetnik i propovjednik anabaptizma. Iz grada je izgnao sve katolike, nakon što su ovoga propovjednika umjereniji sljedbenici odgovorili od ubijanja svih nepokornih. Konfiscirao je sva njihova dobra, prekrstio sve one koji su ostali u gradu, zabranio privatno vlasništvo, uključujući i posjedovanje novca, te spalio sve knjige osim Biblije. Matthysov nasljednik, Jan Bockelson, uveo je u Münsteru obaveznu poligamiju i oženio se s 15 žena, među kojima i udovicom Matthysovom. Njegov suradnik Rothman zadovoljio se sa samo devet žena. Ovaj nasilno provođen zakon naišao je na snažan otpor. Pobuna je ugušena u krvi, a sve žene koje su odbile prisilno vjenčanje bile su podvrgnute strašnim mukama i pobijene.
Već za Lutherova života došlo je do oštrih podjela i sukoba među reformatorima. 1552. sam je Luther intervenirao kako bi zaustavio ekstremizam Anreasa Bodensteina i krajnjih fanatika okupljenih oko Nicholasa Storcha koji su se nazivali abecedarijanima ili prorocima iz Zwickaua.
1525. dogodila se seljačka buna, koju je divljački ugušio Thomas Münster, a skupa s njime i Heinrich Pfeiffer. Luthera je to nagnalo na traženje pomoći državne vlasti u širenju reformacija, kako ne bi došlo do budućih sličnih ispada njegovih sljedbenika. No, podjele su se nastavile. 1529. održan je »Razgovor u Marburgu«, gdje su se produbile razlike između Luthera i Zwinglija po pitanju Euharistije. Raskol između luterana i zvinglijevaca postao je konačan predstavljanjem Augsburške ispovijesti 1530.
[uredi] Podjele nakon Lutherove smrti
Zbog nedostatka središnje uprave i potpunog negiranja tradicije, te oslanjanja samo na vlastita tumačenja Biblije, među Lutherovim sljedbenicima nastavile su se podjele i nakon Lutherove smrti. Kao vođa protestantizma u to doba profilirao se Philipp Melanchton koji je zastupao umjerenu struju. Nasuprot njemu bili su puristi, među kojima je viđeniji bio i Matija Vlačić Ilirik, te ubikvitarijanci Johannesa Brenza.
Bilo je i drugih struja, poput antonomijanaca Johanna Agricole, pravca »progresivnog posvećenja duše« Andreasa Hosemanna (Osiander), ili ektremne duhovne mistike Caspara Scwenckfelda von Ossiga.
Nakon 1580. luteranski pravac protestantizma razvio se prema dogmatskom ustaljivanju i strogom obdržavanju izvanjskih pravila vjerničkoga života, što je dovelo do pojave pijetizma u 17. i 18. stoljeću, koji su predvodili Johannes Arndt, Philipp Jakob Spener i Jean de Labadie.
1817. Fridrih Vilhelm III. Pruski odredio je spajanje kalvinista i luterana u jednu Crkvu, što su potom slijedile i ostale njemačke države, no onda su se odvojili tzv. staroluterani.
[uredi] Uloga protestanata u nacizmu
Nemajući nikakve vanjske podrške, niti općeg pogleda na svijet, njemački su luterani bili osobito podložni nacističkoj propagandi. Tako je već 1933. osnovana Njemačka evangelička Crkva (tzv. Deutsche Christen, »Njemački kršćani«) kojima je na čelu bio »Reichsbischof« Ludwig Müller (1883.-1946.) a nauk joj je duboko bio utopljen u rasizam i glorificiranje arijanske čistoće.
[uredi] Protestantizam i evangelizam
Danas ljudi u svakodnevnom govoru često koriste pojmove protestantizam i evangelizam kao sinonime. Međutim, evangelizam je širi pojam od protestantizma jer obuhvaća sve crkve koje u tradiciji reformacije prihvaćaju kao temelj samo Bibliju a ne crkvenu tradiciju.
[uredi] Vjerski nauk i osobine
Obilježja protestantizma su koncentriranost na Bibliju (Božja riječ), odustajanje, od onog što je prema protestantskim učiteljima nebitno kao i visoki moralni standardi ("dokazati se dostojnim otkupljenja"). Odbijaju "davanje" oprosta (oprost grijeha kao čin koji se kupuje novcem, pokorom ili dobrim djelima), jer vjeruju da samo Božja milost može ljude osloboditi od njihovog grijeha ("samo milošću"). Ukinuli su različite Sakramente (npr. zaređivanje svećenika i euharistiju) a službu Božju su od početka vršili na jeziku zemlje u kojoj se odvija, dok je Katolička crkva sve do 1963. ustrajala na latinskoj tridentinskoj liturgiji, premda ne svuda i ne u svim uvjetima, a osobito ne u svim svojim obredima. Protestantska služba Božja je, u odnosu na katoličku, dosta skromnija. Protestanti ne stavljaju u centar događanja propovijed[nedostaje referenca] i večeru, oni su puno manje "puteni"[nedostaje referenca]. Tu su Kalvinisti otišli još puno dalje, kod njih nema ni orgulja uz propovijed. Pored toga, protestantske crkve su skromnije i manje kićene, a javnih pokazivanja religioznosti (proštenje, procesije)gotovo da i nema. Možda je to razlog, radi kojeg se karneval razvio gotovo isključivo u katoličkim područjima[nedostaje referenca].
Jedan reformator[nedostaje referenca] ovako je objasnio svoj stav o crkvenoj nauci: "Tamo gdje đavao stanuje, njegova je parola: dolje sa knjigama, a gore sa svijećama, dolje Biblija, gore krunice, dolje svjetlost evanđelja, gore svjetlost svijeća, pa makar i usred podneva; dolje Kristov križ koji oduzima grijehe svijeta, a gore čistilište koje prazni đepove; na stranu brige oko gladnih i siromašnih, neka živi ukrašavanje slika i kićenje likova od drva i kamena; dolje Božja uredba - tj. njegova presveta riječ, a neka žive ljudski zakoni i tradicije."
