Pripovjetka
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
 |
| Ovaj članak je dio serije o književnosti |
| Bosanska književnosti |
| Historija književnosti |
|
Antička - Rimska - Srednjevjekovna |
| Vrste književnosti |
| Kategorije književnosti |
|
Autobiografija - Biografija |
|
Književnost na stranim jezicima |
|
Američka - Arapska |
Pripovjetka (en. short story) je posebna, moderna literarna forma kratke proze, čija je glavna osobina u jakoj kompresiji (zgušnjivanju) sadržaja.
[izmijeni] Nastanci
Pripovjetke datiraju još iz perioda tradicija usmenog prenošenja koje su proizvele važne priče kao što su Homerova Ilijada i Odiseja. Ove priče su prenošene u ritmičnom, poetskom formatu, sa rimama kao olakšicom ljudima da zapamte sadržaj priče. Ove priče su izdjeljene u kraće dijelove, kako bi pripovjedaču bilo olakšano prenijeti ih iz dijelova. Bajke, koje su, ustvari, narodne priče sa eksplicitnom poukom, su po Herodotusu izumljene od strane grčkog roba imena Ezop, u 6. vijeku prije nove ere. Mnoge od tih priča su sačuvane i poznate i danas, kao Ezopove basne. Drugi davni oblik kratke priče, anegdote, bile su popularne u doba Rimskog carstva. Anegdote su funkcionisale kao vrsta parabole, kratka realistična priča koja ima pouku. Anegdote sačuvane iz tog perioda su kasnije sakupljene, u 13. ili 14. vijeku, u zbirci "Gesta Romanum". Smatra se da su se izvorima iz te knjige kasnije koristili Chaucer, Gower, Boccaccio, Shakespeare.
U Evropi, tradicija usmene predaje počinje da se pretvara u pisanu formu u ranom 14. vijeku, napoznatiji primjer su Chaucerove Kanterberijske priče i Boccacciov Dekameron. Obje knjige su komponovane od individualnih kratkih priča koje se dužinom i sadržajem razlikuju. U doba renesanse termin novela se koristio za kratku priču. Krajem 17. vijeka u Francuskoj se izdaju tradicionalne bajke (najpoznatija kolekcija je pripremljena od Charlesa Perraulta). Pojava Antoine Gallandovog prvog modernog prijevoda Hiljadu i jedne noći (1704) ima jak uticaj na kratku priču 18. vijeka, npr. Voltaire, Diderot i drugi.
[izmijeni] Moderna pripovjetka
Moderna pripovjetka kao vlastiti žanr nastala je u Italiji, u ranom 19. vijeku. Rani primjeri zbirki kratkih priča uključuju "Bajke" braće Grimm (1824-1826), Gogoljeve "Večeri na farmi blizu Dikanke" (1831-1832), Edgar Allan Poove "Priče groteske i arabeske"(1836), Nathaniel Hawthorneove "Dvaput ispričane priče"(1842). U kasnijem dijelu 19. vijeka, rast tržišta štampanih magazina i žurnala kreirao je jaku potražnju za kratkom pričom, između 3000 i 15000 riječi dužine. Među poznatim pričama iz ovog perioda je Okrug br. 6, Antona Čehova.
U prvoj polovini 20. vijeka, pojavljuju se kvalitetni časopisi, koji izdaju kratke priče. Potraživanja za kratkim pričama su ogromne, to je bila fantastična zarada, tako da su se mnogi slavni pisci bavili pisanjem za novine, kako bi platili neke svoje troškove, kao npr. Čehov ili F. Scott Fitzgerald.
Potraživanje za kratkim pričama doživjelo je sredinom 20. vijeka svoj maksimum, kada je, 1952, magazin Life štampao Hemingwayevu podugu pripovjetku (koja se više smatra novelom) "Starac i more". Izdanje sa ovom pričom prodano je 5,300,000 u samo dva dana. Od tada se broj magazina koji izdaju pripovjetke smanjuje.
Jedan od ponovih uspona pripovjetke nastaje krajem 20. vijeka u filmskoj industriji, u vezi sa pravljenjem kratkih igranih filmova koji traju od jedne do 40 minuta, a zasnivaju se na samoj pripovjetci.
