Oratorij
Izvor: Wikipedija
Oratorij je vokalno-instrumentalno djelo većeg opsega, obično skladano za vokalne soliste, zbor i orkestar (ali i u drugim varijantama). U njemu se prikazuje određena dramska radnja, ali redovito bez pomoći pozornice, tj. scenskog izvođenja (to je njegova glavna razlika od opere). Oratoriji su u svom početku bili isključivo duhovni, no kasnije se čak i u sve većem broju javljaju i svjetovni oratoriji.
Oratorij se pojavio u Rimu na početku 17. st. Klice mu leže u duhovnim vježbama svećenika Filipa Nerija koji je okupljao vjernike u prostoriji za molitvu (tj. u oratoriumu) u rimskim crkvama S. Girolamo della Carita i S. Maria in Vallicella. U jeku protureformacijskih stremljenja na tim su se vježbama čitali odlomci iz sv. Pisma, održavale propovijedi i pjevale jednostavne duhovne pjesme (često samo jednoglasne). Slične duhovne vježbe počele su se zatim održavati i po ostalim talijanskim gradovima pa su tako Nerijevi suradnici 1575. godine utemeljili Kongregaciju oratorija (članovi su se zvali oratorijanci ili filipini). U muzičkom dijelu vježbi Neri je ponekad uzimao poznate svjetovne kompozicije i podmetao im nove, duhovne tekstove. U početku su se takve pjesme – dijelovi duhovnih vježbi – pjevale na djelomično improvizirajući način, uz sudjelovanje svih prisutnih vjernika. Kasnije su ih školovani muzičari počeli obrađivati, poput bliskih suradnika sv. Filipa Nerija, i to skladatelji Palestrina i Animuccio, te je tako glazbeni dio Nerijevih duhovnih vježbi poprimio oblike duhovnog koncerta. Tako se pred vjernike putem glazbe počela iznositi i određena dramska radnja i to najčešće kakav događaj iz Biblije. Budući da nije bilo scenske radnje, trebalo je slušateljima ispričati dijelove između nastupa pojedinih likova, a to je činio poseban solist nazivan 'testo'. Zbor je nastupao u ulogama puka i u meditativnim dijelovima. Sve ovo navedeno bio je zapravo prijelaz iz jednostavne pjesme – laude prema oratoriju. Treba naglasiti da je ovaj oblik oratorija nastajao odmah na narodnom jeziku, tj. na talijanskom, te se naziva 'oratorio volgare'.
Drugi oblik oratorija, tzv. 'oratorio latino' sličan je po strukturi prethodnom, ali ne i po postanku. Ovaj oblik oratorija razvio se direktno iz pasije i polifonih moteta. Također latinski oratorij je imao isključivo latinski tekst i to u prozi, izvodio se uglavnom u crkvama i to često kao slobodni dio liturgije. Za prvi pravi (razvijeni) oratorij uopće smatra se oratorij skladatelja Cavalieria pod nazivom Rappresentazione di Anima e di Corpo – 'Razdvajanje duše i tijela' iz 1600. godine izveden u Rimu. Najznačajniji skladatelji tog prvog perioda su Scarlatti, Carissimi, Vittori i dr. U 18. st. oratorij prelazi granice Italije i razvija se u Francuskoj (M. A. Charpentier), te u Njemačkoj i Austriji gdje su ga s oduševljenjem prihvatili katolički krugovi za razliku od protestantskih kojima su bile milije pasije i kantate. U 18. st. nastaju i danas najpoznatiji oratoriji poput Stvaranja i Godišnjih doba, J. Haydna; Mesije, Jude Makabejca, Izraela u Egiptu G. F. Handela i dr. Svakako da je zbor br. 42 iz Handelovog oratorija Mesija, čuvena 'Aleluja' postao jednim od najprepoznatljivijih oratorijskih, ali i uopće duhovnih zborova u svjetskoj glazbenoj literaturi.
U našoj domovini skladatelji oratorija su zapravo rijetki. Naš najstariji oratorij je djelo splitskog liječnika i skladatelja Julija Bajamontija pod nazivom La Traslazione di S. Doimo – Prijenos kostiju sv. Dujma iz 1770. godine. Tek u 20. st. pojavljuju se naši novi oratorijski skladatelji poput Ivana pl. Zajca – Prvi grijeh, Božidara Širole Život i spomen sv. Ćirila i Metodija i dr. Posebno bih želio istaknuti jedan naš oratorij, a to je oratorij 'Tužba u hramu' skladatelja Albe Vidakovića (1914. – 1964.) na tekst pjesnika i svećenika Jerolima Kornera. Vidaković nije dovršio oratorij već su ga po skicama dovršili L. Županović i A. Klobučar 1997. godine. Pisac ovih redaka je imao čast dirigirati praizvedbom tog oratorija, nakon gotovo 50 godina od prestanka rada na njemu, tijekom glazbenih večeri Pasionske baštine 1999. godine u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu. Djelo je to silne važnosti i glazbeničke vrijednosti pisano za 2 zbora, 9 solista uz pratnju glasovira (orkestra) i orgulja. No, ono što je svakako interesantno je tema oratorija. I zbog toga je ovaj naš oratorij vjerojatno (ili bar po mojim saznanjima) svjetski unikat. Naime, zbog delikatnosti teme o ženi-bludnici koja susreće Krista optužena od farizeja, a Krist je otpušta pišući grijehe farizeja koji su je optužili po pijesku, izgleda da se nitko nije upustio u muzičku obradu tog događaja iz Kristova života. Naš svećenički dvojac Albe Vidaković i Jerolim Korner to su hrabro učinili i ostavili nam prekrasno, ali i revolucionarno djelo – suvremeni oratorij – po tekstu i temi, ponavljam, najvjerojatnije unikat u svjetskoj oratorijskoj literaturi.
