Veliki kršćanski raskol
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Veliki kršćanski raskol ili Velika šizma je događaj u historiji kršćanstva koji je razdvojio do tada jedinstveno halkedonsko kršćanstvo na zapadno katoličanstvo i istočno pravoslavlje. Mada se za datum uzima 1054, godina u kojoj su rimski Papa Leo IX i konstantinopoljski Patrijarh Mihael I ekskomunicirali jedan drugog, istočno-zapadni raskol je u stvari bio proizvod dugog perioda međusobnog otuđivanja i zahlađivanja odnosa između dviju crkava, rimske i bizantijske. Glavni razlog raskola je bio u neslaganju oko papskog autoriteta - rimski papa je polagao pravo na četiri istočna patrijarhata, koji su zajedno s Rimom činili pet ranih crkava, dok su četiri istočna patrijarha tvrdili da je prvenstvo Patrijarha Rimskog, tj. pape, samo u smislu časti, te da papa ima pravo polaganja samo na zapadne kršćane. Ovaj stav je do danas ostao nepromijenjen među pravoslavnim crkvama. Drugi značajan razlog je bio u filioque klauzuli koju je zapadna crkva uvrstila u svoj Nikejski kredo.