Dominik Mandić
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
 |
|
Dominik Mandić (Lise, Široki Brijeg, 1889 - Chicago, SAD, 1973), hrvatski povjesničar i političar, franjevac. U Širokom Brijegu polazi i završava pučku školu, te pohađa glasovitu franjevačku gimnaziju, uz osmi i deveti razred koji polaže u Mostaru. U Fribourgu studira teologiju i stječe doktorat iz crkvene povijesti. Po povratku u Mostar imenovan je vjeroučiteljem u mostarskoj državnoj gimnaziji te izabran za starješinu Hercegovačke franjevačke provincije; pozvan za profesora u Rim, na zamolbu vlastite Provincije prihvaća ravnateljstvo velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu. U razdoblju rojalističke Jugoslavije (1918.-1941.) gojio je, bar u početku, neke pro-jugoslavenske iluzije, no uskoro se otrijeznio uvidjevši besperspektivnost te tvorevine i njen kroatofobni karakter. Godine 1939. izabran je u središnju upravu Franjevačkoga reda u Rimu, u svojstvu predstavnika svih franjevačkih provincija u slavenskim zemljama i generalnoga ekonoma Reda. U Rimu je dočekao ratnu 1941. Čin proglašenja NDH je doživio bez puno entuzijazma, smatrajući to političkim aktom koji ne odražava slobodno očitovanje volje hrvatskoga naroda. Zauzimao se u crkvenim krugovima protiv progona Srba, Roma i Židova, potaknut ponajviše kršćansko-humanističkim stavom, kao što je i tražio da se odustane od masovne retorzije nad srpskim življem nakon četničkih zlodjela u okolici Mostara u aprilu 1941. Realistički je procijenio da su prilike nastanka NDH nepovoljne po mogućnost dugoročnoga održanja, pa se uključuje od 1942. kao posrednik u više pokušaja uspostave kontakta sa zapadnim saveznicima, predviđajući propast sila Osovine. No, njegovo posredovanje je palo na neplodno tlo, pa je Mandićev uticaj je dao više rezultata u godini poraza NDH, kada je uspio spasiti nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca pred jugokomunističkim terorom, a posebno organizirati socijalnu pomoć za više desetaka hiljada izbjeglica. Njegovim prinosom osnovana je u izbjegličkom logoru Fermo hrvatska štamparija, u kojoj su se tiskale novine i knjige za hrvatske izbjeglice. Kada je godine 1946. i 1947. u Italiji nastao, temeljem sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desecima najistaknutijih hrvatskih časnika i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im pasoše za prekomorske zemlje, poglavito Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši starješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje isključivo duhovnom i znanstvenom radu.
Najveći je dio Mandićeva povjesničarskoga opusa nastao u inozemstvu, prvenstveno u SAD. Središnji je piščev interes hrvatska starija povijest, a u tome kontekstu Bosna i Hercegovina. Mandićev rad karakterizira velika akribija, umješno baratanje izvorima na više jezika (uz klasične, služio se i talijanskim, francuskim, ruskim, španjolskim, engleskim, njemačkim, poljskim, madžarskim, češkim i slovačkim jezicima), arhivarska strpljivost i pedanterija, kao i sjajno poznavanje nijansi crkvene i konfesionalne povijesti-posebice s osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Stoga su Mandićeve povijesne knjige nabijene podacima koje je autor skupio iz mnogih izvora, te su zato i nezaobilazna referencija za bilo koga ko piše o historiji Bosne i Hercegovine, i to s težištem na razdoblju od početaka do 18. stoljeća. Iz današnje perspektive, glavna je Mandićeva mana nesuvremenost i nekritičnost prema povijesnim vrelima. Dok se za prvo može naći koliko-toliko opravdanja- suvremena sintetska historija starije Bosne i Huma još nije napisana ni od koga, drugi je prigovor ozbiljnije naravi. Mandić je bio povjesničar starinskoga kova, i nije uključio u svoj repertoar prikaza tema moderni multidisciplinarni pristup (arheologija, povijest umjetnosti, paleografija, povijesna lingvistika, demografska i gospodarska strujanja, kulturološka istraživanja,..), pa stoga njegovo djelo pripada kategoriji starije hrvatske historiografije, vida Vjekoslava Klaića ili Ferde Šišića. No, Mandićev nekritički pristup i skoro naivna vjera u često protuslovne starije izvore ("De Administrando Imperio" Konstantina Porfirogeneta, Ljetopis popa Dukljanina, Orbinijevi spisi), kao i pozdanje u problematične tekstove poput "Pacte convente", učinili su dio njegova opusa ne samo zastarjelim, nego i nepouzdanim. Istine radi, valja reći da Mandić korigira i katkad uspješno pronalazi nesuvislosti u starijim vrelima, no to je samo u slučajevima kada valja pokazati da je navedena teza protivna hrvatskim nacionalnim interesima i Hrvatstvu. U situacijama kada su fantastične teze potkrepa hrvatstva neke tvrdnje, Mandić ih preuzima bez provjere. Zato što bijaše ideologiziranim historičarem koji je smjerao pokazati i dokazati povijesno hrvatstvo Bosne i Hercegovine, kao i Bošnjaka muslimana, njegove je djelo nerijetko odbacivano i zanemarivano i u onim segmentima u kojima je Mandić praktički imun na kritike- a to je arhivarsko detaljistički prikaz raznih vidova starije povijesti.
Da se u slučaju Dominika Mandića nije radilo samo o jednostrano nacionalno ideologiziranoj historiografiji (koju bi bilo lahko pobiti i ismijati), govori dovoljno jasno činjenica da je jedno od njegovih glavnih djela, "Etnička povijest Bosne i Hercegovine", bila ne samo proskribirana od jugokomunističkih vlastodržaca, nego je i potencijalni posjednik toga teksta mogao i zbog toga završiti u zatvoru u SFRJ- tolik je bio strah od knjige koja je faktografski obilovala podacima o hrvatskom udjelu u prošlosti stare Bosne, a što bijaše noćnom morom aktera srbizacije i muslimanizacije suvremene Bosne i Hercegovine koji su pribjegavali prekrajanju ili prešućivanju činjenica o starijoj povijesti BiH. To može izgledati groteskno, no isti je mentalni sklop vodio i staljinističke i slične nadripovjesničare, sve po Orwellovoj maksimi: ko kontrolira prošlost, upravlja budućnošću. Mandić se tokom 60-ih upleo u polemiku s Nadom Klaić i njenim pristupom hrvatskoj povijesti ranoga srednjovjekovlja (naravno, polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićeva statusa antikomunističkoga emigranta). U toj je raspravi jaka strana Nade Klaić bio moderan znanstveni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza historijskih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenopovijesnim analizama-što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga crkve u srednjovjekovnom društvu. Ta je polemika imala više dimenzija, no najvažnije su dvije: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu uticala pozitivno na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi je vid bio predstavljen kao borba "naučne" historiografije (koju je, navodno, predstavljala Nada Klaić) i nacionalističkoga romantizma, kojega predstavnikom bijaše Mandić. No, u stvarnosti, pisanje Nade Klaić je bilo podupirano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti (iako uz ritualne kritike e da bi joj se dala aura disidentstva), pa se radilo o srazu dva podjednako neznanstvena stava: hrvatskog maksimalističkoga i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medijevalistici. Nakon Mandićevih slabo potkrijepljenih spekulacija (npr., o sjevernoafričkom porijeklu Vlaha), došle su još slabije utemeljene Klaićkine teze (npr., o dolasku Hrvata iz Slovenije/Karantanije). Moderna hrvatska historiografija o Bosni i Hercegovini, koja se tek oblikuje, uglavnom prihvaća Klaićkin multidisciplinarni pristup (naravno, dopunjen i novijim znanstvenim spoznajama), no odbacuje njen nacionalni redukcionizam, nastao u ozračju komunističke ideologizacije kojoj ciljem bijaše dekroatizacija bosansko-humske historiografije. Mandić je, u toj vizuri, zastario kao sintetski povjesničar, no nezaobilazan kao preobilje lahko dostupne povijesne faktografije.
Glavna djela Dominika Mandića su: "Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda", "Bogumilska crkva bosanskih krstjana", "Crvena Hrvatska", "Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH", "Etnička povijest BiH". Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića.
