Vikinzi
From Wikipedia
Sadržaj/Садржај |
[edit] Rana historija i formiranje nacija
Rana plemena koja su živjela u Skandinaviji današnja znanost poznaje kao Gote i Gaute (Naseljene u južnom dijelu današnje Švedske Gotlandu) i SVIONE.
U 6. vijeku pišu povjesničari Jordanes i Prokopije da u Skandinaviji živi mnoštvo naroda i plemena od kojih svaki ima svoga zasebnog vladara (Princeps). Rezultat manjih plemenskih migracija bio je postanak današnjih naroda poznatih u Skandinaviji ; Šveđana, Danaca i Norvežana koji su sredinom 6. vijeka zauzeli svoje današnje prostore. U to rano povijesno doba Skandinavija je bila rascjepkana na niz manjih plemenskih kneževina. Ujedinjenje tih manjih državnih formacija u veće , bio je dug i spor proces.
Prvi vladar koji je ujedinio Norvežane u 9.stoljeću bio je Harald zvani ljepokosi. Nakon njegove smrti 891. raspala se centralna vlast. Tek u 11. stoljeću pošlo je za rukom Olafu Svetom da ponovo ujedini sve Norvežane. On je ostao poznat po tome što je u svoj narod donio kršćanstvo. Javno se krstio i tako, svojim primjerom, pridonio bržoj kristijanizaciji, do tada mnogobožačke Norveške.
Početkom 9. stoljeća dolazi i do ujedinjenja Danske koja doživljava procvat i uspon u doba Haralda Plavozubog i Knuta Velikog kad je pod danskom vlašću bila i trećina Engleske i južni dio Švedske.
- Harald Plavozubi 950.- 986.
- Knut Veliki 1016.- 1035.
I Švedska je u ranom srednjem vijeku bila razjedinjena na mnoge male kneževine i plemenske saveze. U to doba posebno se isticao plemenski savez u Upssali . Raspadom rodovskih društvenih zajednica i odnosa klasna podjela društva najranije se opaža kod Šveđana. Uslijed velike prenaseljenosti i niza nerodnih godina koje su rezultirale nizom godina gladi pojedini plemenski vođe i aristokrati okupljaju svoje ratne družine i sa svojim brodovima organiziraju prekomorske pljačkaške pohode . Jedni su krenuli na zapad prema Francuskoj, Sjevernoj Njemačkoj i Engleskoj. Dok su drugi krenuli na istok uzvodno rijekama zaški duboko u slavenske zemlje sve do Kijeva pod imenom Varjazi. Dok su zapadni pljačkaši napadali Flandriju, Franačku Galiju i Friziju, pa uz zapadne obale Franačke Atlanskim Oceanom stigli do Akvitanije i Španije.
Godine 844. po rijeci Garonne i dopiru do Toulousea zatim se pojavljuju pred Lisabonom i Cadizom, osvajaju Sevilleu, 845. pljačkaju Pariz, a 859. osvajaju Gibraltar i pljačkaju obale Mediterana sve do Sicilije i južne Italije. Osim strašnih razaranja i krvoprolića kojima su bili izloženi nesretni Evropljani od barbara sa sjevera, dodatno su trpjeli gubitke u ljudstvu jer su Vikinzi masovno ljude odvodili u roblje. U to doba i nisu imali ozbiljnije konkurencije ni organiziranije vojne sile koja bi im se ozbiljno suprotstavila osim golemog i vojno nadmoćnog Bizanta kojeg su Vikinzi lukavo izbjegavali ili sklapali s njim povoljne trgovačke saveze da mu se ne bi previše zamjerili. (jednom zgodom su mirni prolazak u Crno More preko Dardanela platili Arapskim robovima pohvatanim u Južnoj Siciliji!).
Zbog mnogih susreta i trgovačkih transakcija sa drugim , novim i neobičnim narodima ,Vikinzi su poprimili utjecaje mediteranskih, islamskih i kršćanskih naroda što se posebno ističe na njihovoj specifičnoj umjetnosti.
[edit] Vikinzi i njihovi brodovi
Posredni podaci nas uvjeravaju, da su brodograditelji sjeverne Evrope sigurno temeljito poznavali svoj zanat. Jer Skandinavci nikad ne bi bili mogli prijeći cijelo područje, koje su počastili svojim nepoželjnim posjetima, da nisu imali lađe vrlo sposobne za plovidbu. Slični se dokument koristi za Feničane, koji SU, također trebali imati neku bolju vrstu lađe, da se odvaže na duga putovanja koja su ih dovela čak dolje do Konga i Rta Dobre Nade.
U prilog tome svjedoče ostaci nekoliko starih lađa Vikinga. Prve takve lađe otkrivene su u Jyllandu (sjeverna Danska) šezdesetih godina 20. vijeka. Činilo se, da potječu iz 5. vijeka, a najveća je bila duga sedamdeset stopa. No bolji primjerci su pronađeni kasnije u Norveškoj, a od ovih su najbolje sačuvane, i stoga najvažnije s našega gledišta, gOkstadska lađa, otkrivena 1850. i oseberška lađa, otkrivena 1893. kod Kristianiafjorda. Gokstadska lađa je sada u Oslou.
Te lađe su služile kao pogrebni spomenici za slavne poginule vladare (vidi Vikinški sprovod). Kad bi poglavica ili njegova žena preminuli, njihove posmrtne ostatke bi položili u jednu staru lađu, zajedno s oružjem i nakitom i sa određenim brojem njihovih robova (koje bi za tu priliku obredno pogubili). Sve bi se zatim prekrilo teškim slojem zemlje ili isto tako teškim slojem kamenja. Ovu piramidu bi zatim ostavili na milost bogovima Valhale, koji su brižno čuvali svoju lađu.
[edit] Vikinška lađa
- dužina lađe....... 77 stopa 11 palaca
- dužina kobilice...... 65 stopa
- dubina lađe....... 5 stopa 9 palaca
- širina lađe....... 16 stopa 7 palaca
Dakle, razmjer između dužine i širine bio je jedan prema pet, tako da su ove lađe bile nešto okruglije nego rimski ratni brodovi, kod kojih je razmjer između dužine i širine bio isti kao i kod srednjovjekovnih ratnih brodova, to jest jedan prema osam. One, međutim, nisu bile tako okrugle kao rimske lađe iz trećega vijeka, koje su služile za prijevoz žita, jer kod njih je taj razmjer bio jedan prema tri, a ponekad samo jedan prema dva i po.
Sa svake strane kobilice bilo je dvanaest dasaka, a deseta po redu, brojeći od kobilice na gore, bila je mnogo deblja nego ostale. Jer, u stvari, to nije bila obična daska, već komad teškoga drva, isječena u obliku slova L, koji je davao brodu veću otpornu snagu baš na mjestu, gdje su udarali valovi.
Rebra lađe dopirala su do ovog komada drva u obliku slova L; bila su pričvršćena za daske dna pomoću metalnih spona. Daske su među sobom i s kobilicom bile spojene željeznim čavlima.
Teško je odrediti točan datum ovih lađa Vikinga, ali po svoj prilici one potječu iz osmog vijeka naše ere, a mjerile su, prema današnjem mjerenju, nešto preko trideset tona. (Bruto tonaža se nađe, ako se sadržina zatvorenog prostora lađe, izražena u kubičnim stopama, podijeli sa sto. Brodska tona je 100 kubičnih stopa. Neto tonaža je brodska bruto tonaža minus prostor, koji zauzimlju kabine za posadu, strojevi, gorivo i spremišta. Drugim riječima, neto tonaža predstavlja raspoloživ prostor za putnike i tovar).
Lađe Vikinga imale su jedan jarbol, koji je stajao oko tri stope (96 DO 100 CM) od središta broda prema pramcu. Mogao se spustiti prema krmi broda, kadgod nije bio potreban. Na brodu je bilo mjesta za posadu od devedeset momaka. I konačno, svi brodovi Vikinga bili su građeni po načinu preklopne gradnje (clinker).
Budući da još pravimo razliku između preklopne i slobodne gradnje (carvel), neće biti na odmet, ako damo definiciju ovih dviju konkurentnih metoda brodogradnje.
Preklopno građena lađa je brod, u kojemu donji rub svake daske prekriva gornji rub niže daske, a sve su međusobno pričvršćene pomoću čavala zabijenih u rubove.
Kod lađe slobodne gradnje sve daske su glatko spojene i ne prelaze jedna preko druge.
Sve one stare sjevernjačke lađe, koje su nam se sačuvale, bile su građene na preklop i čini se, da su potpuno odgovarale svojoj svrsi, jer su se zadržale do danas u raznim tipovima sjevernjačkih ribarskih lađa. Potpuno nalik na njih bili su ogromni drveni brodovi, koji su prije Ruska revolucija nosili drvo za ogrjev iz Finske u grad, koji se onda zvao St. Petersburg.
Toliko o samim lađama. Sada dolazi daleko važnije pitanje, jesu li bile sposobne za plovidbu i jesu li služile svojoj svrsi kao ratni brodovi. Na oba ova pitanja odgovor glasi: da, kako je to ostala Europa vrlo brzo otkrila usred dima i ruševina opljačkanih sela i gradova, i kako su to američki Indijanci saznali, kad su Skandinavci zarinuli kljunove svojih lađa u žalo Labradora i započeli ratovanje s urođenicima, koji su ih na kraju opet izagnali sa kontinenta Amerike.
U prvom redu, ove lađe su bile dosta lagane, da jašu na valovima i nisu trebale da kroz valove krče put, kao što bi to u Sjevernom moru morala činiti teža vrsta lađe, poput rimske galije. Ove lađe su obično operirale samo na dubokom moru, izuzevši slučajeve, kad su operirale na Baltiku ili na Sjevernom moru. Kad je trebalo da ih se povuče na kraj, da se posada odmori ili da se lađa popravi, onda se vidjelo, da su te lađe vrlo lagane, i četrdeset ljudi ih je moglo lako podići na kopno. Čini se, da su ove lađe vrlo brzo reagirale na pokrete teškog kormana, koji je stajao na desnom boku, jer ih se u borbi vrlo lako i brzo moglo okrenuti.
Njihova jedra su, dakako, potpuno iščezla, ali Skandinavci mora da su se oslanjali na snagu vjetra na svojim dužim putovanjima u Island, Grenland, Ameriku i na zapadnu obalu Afrike, gdje su po svoj prilici posjetili ušće Konga i tako bili prvi bijelci, koji su sreli svog dalekog rođaka orangutana. Ostavili su nam mnogo spomenika o svojim ratovima i pustolovinama, ali njihove Sage ne pričaju o tome, kako su upravljali svojim lađama, dok su se nalazili na pučini.
Godine 1893., Norvežani su rekonstruirali gokstadsku lađu do posljednjeg detalja. Zatim su ukrcali dvanaest jakih momaka i poslali lađu preko Oceana na tadašnju veliku izložbu u Chicago. Iz njihove brodske knjige doznajemo, da su nerijetko prevaljivali do devet ili deset uzlova na sat, a da su ponekad dotjerali i do jedanaest uzlova. Ova brzina potpuno se slaže s navodima nekih nordijskih Saga, gdje se kaže, da su neki ratnici prešli iz Danske u Englesku u tri dana i tri noći. Još se spominje i putovanje između Bergena u Norveškoj i Rta Farvel, na jugu Grenlanda, koje je trajalo nešto više od šest dana.
Ploveći skoro ravno od istoka na zapad, oni su, dakako, uživali blagodati sjevernoatlantske struje, koja se južno od Islanda dijeli na dva dijela, šaljući istočni krak prema Engleskoj i Norveškoj, a zapadni prema Gronlandu i Labradoru, odakle se vraća i pridružuje Golf struji.
Pa ipak, šest dana je vrlo dobar rekord, jer mali moderni parobrodi trebaju znatno više za put od Kopenhagena do Julianehaaba. Dopuštamo, da je obično pretjeravanje oduševljenog srednjovjekovnog kroničara oduzelo nekoliko dana od spomenutog broja, ali ako to vrijeme udvostručimo i uzmemo dvije nedjelje dana umjesto jedne, ipak moramo zaključiti, da su ovi stari moreplovci sa sjevera poznavali tajnu zanata, koju mediteranski mornari staroga vijeka, čini se, nikad nisu naučili. Oni su znali za striženje ili krstarenje. Krstarenje, prema leksikonu, znači:
„Promijeniti pravac lađe, koja plovi s vjetrom, okrenuvši joj pramac prema vjetru i pritegnuvši krstove, tako da lađa plovi pod istim kutom s vjetrom na drugoj strani jedra."
Ovaj jezik može da razumije samo pomorac, a znači ovo: ako mijenjate smjer lađe najprije s lijeva na desno i zatim s desna na lijevo, puštate da protivan vjetar potisne lađu nešto u stranu. Dakako, ako nemate dobar i pouzdan korman, plovit ćete u stranu pod kutom od 90° od pravca, koji biste slijedili da plovite ravno s vjetrom. No ako imate prvorazrednu aparaturu za krmanjenje, možete svesti ovih devedeset stupnjeva na četrdeset i pet ili na još manje. Ako to radite svako pola sata, napuštate ravan smjer i počinjete krivudati. To je spor posao, ali vješt upravljač sa dobrom i stabilnom lađom može stvarati prava čudesa na ovom teškom polju moreplovstva, i može najbolje pokazati svoju vještinu u času, kad lađa prelazi iz jednog smjera u drugi, protivni smjer. Jer tada, ako on ne zna svoj posao, lađa će začas doći u skoro potpun zastoj i izgubiti će najveći dio brzine i zamaha, koji je postigla za vrijeme posljednje etape krivudanja.
Budući da nije vjerojatno, da su se Skandinavci, ploveći iz svoje domovine do Islanda ili Grenlanda ili u Englesku, uvijek namjerili na povoljne vjetrove, možemo zaključiti, po dokazima koje pruža trajanje njihovih putovanja, da mora da su oni poznavali neku primitivnu metodu striženja. No budući da se nikako ne može krstariti bez opreme, koja olakšava brzo rukovanje jedrima, ni bez kormana, kojega se najmanjem pokretu lađa pokorava (kao neposlušan konj dobru jahaču), moramo zaključiti, da je moreplovstvo u sjevernoj Europi bilo daleko bolje od mediteranskoga.
Lađe Vikinga bile su mnogo kasnijeg datuma nego rimske lađe. No, u osmom vijeku ljudska snaga je još tjerala mediteranske lađe, a kad su imale jarbol, mogle su jedriti samo u smjeru vjetra. Stoga moramo tražiti neki drugi uzrok, uslijed kojega je moreplovstvo Juga toliko zaostajalo za sjevernim.
Razlika nije bila u lađama. Tu se radilo (kao skoro uvijek u takvim slučajevima) prije o ljudima nego o mjerama. Negdje u djelima Nikole Witsena (nizozemskog pisca sedamnaestog vijeka, koji je napisao čuvenu raspravu o brodovima) ima ova rečenica:
„Nije to oblik naših lađa, koji nas ovdje u Holandiji čini odličnim pomorcima. Naša sposobnost da na svojim lađama uspješno jedrimo, iako s razmjerno malom posadom, zatim trijezan način života naših mornara, kad su na brodu, i urođena čistoća našega naroda čine, da naši brodovi duže traju nego oni drugih naroda."
Ova rečenica bi se mogla napisati na čelu svake knjige o povijesti moreplovstva, jer, i najbolje građena lađa je mrtav materijal, dok se posada ne ukrca na brod. Od tog časa uspjeh ili neuspjeh broda zavisi u prvom redu od sposobnosti i vladanja kapetana, časnika i mornara. I u ljudskom materijalu, radije nego u planovima lađa prošlih vjekova, treba tražiti razlog, zašto je nordijsko moreplovstvo tako potpuno pobijedilo južnjačke
Lađe su do nedavna bile prava mučilišta, i nitko se pametan ne bi bio dao na mornarski život, da ga prilike nisu na to prisilile, ili, kako je Charles Darwin pametno dodao, da ga nisu nagovorili, dok je bio još dosta mlad, da vjeruje u svaku krilaticu, kao na primjer: „Stupi u mornaricu i vidi svijet!" ili „Život na moru je veseo život".
Duž obala Sredozemnog mora klima je blaga, i čovjek je lako mogao naći neko zaposlenje i nekako preživjeti, dok je bio na suhu. Noć provedena pod vedrim nebom u Rimu ili Ateni nije zadavala mnogo brige prosječnom zdravom mladiću. Na sjeveru on bi bio dobio upalu pluća i umro. Bar u teoriji mogao je ostati kod kuće, da obrađuje djedovsku njivu. Ali bilo je malo njiva, a te bi uvijek naslijedio najstariji sin. Ostali članovi porodice morali su se brinuti za sebe u kraju, koji nije ni dirnula rimska kultura, u kraju, dakle, bez cesta, bez gradova i bez industrije, gdje je postojala samo poljoprivreda u najjednostavnijem obliku. Za bistra momka bio je samo jedan izlaz iz poluropskog života, gdje je kao nadničar morao služiti starijemu bratu. Mogao se izgubiti i dati se na more, postati gusar i ugrabiti svoj kruh u nekom drugom dijelu svijeta, gdje pitanje održavanja nije bilo tako teško kao kod kuće.
Vikinzi nisu nikad pošli tako daleko da nazovu svoje zanimanje pravim imenom, kao njihovi najbliži teutonski rođaci, koji su ugrozili sigurnost Rimskog imperija i koji su se ponosno nazvali Cimbrima ili „drumskim razbojnicima". Ali poglavica Vikinga iz osmog ili devetog vijeka naše ere bio je samo neka bolja vrsta razbojničkog vođe, a njegovi sljedbenici po svemu su ličili na današnje gangstere. Imali su ponešto drukčije metode rada i bili su bolji borci, a ne tako podle kukavice kao gangsteri, no ipak su u prvom redu živjeli na račun drugih. Živjeli su pljačkajući neutvrđena sela, gradove i manastire cijelog obalnog područja zapadne Europe. Naseljavali su se u Engleskoj i Irskoj, da tobože štite pučanstvo od pljačkanja suparničkih gangsterskih banda. S vremenom su otkrili, da se lako ogledati s ruševnim ostacima Rima, te su postajali sve drskiji, dok se nisu odvažili da upadnu i u Sredozemno more, gdje su se proglasili feudalnim gospodarima velikog broja državica. Na sjeveru su utemeljili prvorazrednu dinastiju, koja je kasnije, preko Normandije i Hastingsa, zagospodovala Britanskim otočjem i pretvorila nekadašnje razbojnike u propisno pomazane suverene Engleske.
Kad su Normani došli u Sredozemno more i u južnoj Italiji osnovali svoju državu, došli su u dodir i s Hrvatima. Kralj Zvonimir sklopio je savez s normanskim knezom Robertom Guiscardom protiv Istočnog carstva i njegove saveznice Venecije, tako te je onda hrvatsko brodovlje, pojačano brodovljem dubrovačkim, otplovilo u proljeće 1082. prema južnom Jadranu, gdje se sjedinilo s normanskim. Normanski izvori pripovijedaju, da je Robert Guiscardo, vrhovni zapovjednik savezničkog brodovlja, između hrvatskih brodova izabrao dvanaest za pratnju sebi i svojoj supruzi. Iz ovog rata, koji je trajao preko tri godine, Mlečani su konačno izašli kao pobjednici.
Normani ne bi bili sve to postigli, da su mogli udobno živjeti kod kuće. Ali siromaštvo i bijeda na staroj porodičnoj farmi (komad zemlje s površinom od deset puta dvadeset stopa, gdje je raslo nešto malo žita, ali ništa povrća, i kuća iz blata, koju je zimi grijao sloj kravlje balege) to ih je nagnalo na more i gusarstvo.
Ovim piratima sa sjevera lađa je bila isto što i konj Hunima i Tatarima, koji su preplavili Europu u prvom dijelu Srednjeg vijeka. Za njih je to bila živa stvar. Znali su točno, što ona može i što ne može da učini. Tjerali su je kroz kišu i mećave sjevera kao i kroz tropsku žegu Afrike. Znali su je nagnati, da nađe pravi put kroz vihore i maglu. Shvaćali su, da im život i sigurnost zavise potpuno od sposobnosti broda, da ih hitro izvede iz opasnosti, i stoga su ga mazili, kao da je živo biće, i provodili dokono vrijeme lašteći ga, popravljajući i kraseći ga graciozno svinutom krmom i pramcem s glavom zmaja zlopogleđe, koja je visoko stršila nad morem.
Svaki posao u vezi s njihovim domom na valovima radili su s ljubavlju, jer ta lađa je bila početak i kraj njihova života i života njihovih žena i djece. Iako su žene bile neka vrst nižeg ljudskog bića, napola ropkinje a napola životinje za rasplod, ipak su bile od prve važnosti, jer bez njih se nije mogla održati rasa. I tako su ove skitnice na moru za skoro pola tisućljeća terorizirale svijet, dok seljaci, dršćući na obalama Sjevernog mora i Francuske, nisu nadodali još jednu molbu svojim nedjeljnim molitvama pred nebeskim prijestoljem i molili Gospoda, da ih oslobodi „od bijesa Normana".
Većina lađa Vikinga, koje su nađene, nisu imale palube. To znači, da su lađe bile potpuno izložene bijesu nevremena. Samo na krmi bila je mala drvena kabina, koju bi podigli, kadgod je na brodu bilo žena i djece, na putu za neku koloniju u Arktičkom oceanu ili na Sredozemnom moru. No obični mornar je živio i spavao i radio i jeo i pio i kockao se pod vedrim nebom. Kad je bilo izuzetno hladno, ili kad je lađa bila u luci, po svoj prilici su radili što i Rimljani kad im je bilo prevruće. Razastrli bi jedro preko srednjeg dijela lađe, da bi imali bar neku zaštitu za vrijeme spavanja ili jela. No ako ste ikad proveli noć pod komadom zakatranjena platna u otvorenom brodu na Sjevernom moru za vrijeme bure, znat ćete, kako malo vrijedi takva zaštita. I sjetite se , a to je vrlo važan detalj, da Vikinzi silom prilika nisu nikako mogli birati vrijeme za plovidbu. Kad su se spremali na vrlo važan gusarski pothvat, na pothvat takovih dimenzija, da su morali sobom povesti i konje, onda su obično čekali lijepo vrijeme, jer bi im inače konji uginuli, a u ono doba konj je daleko više vrijedio nego čovjek. Ali Sage svjedoče, da su neka od najvažnijih njihovih putovanja poduzeta usred zime.
Kapetan, ploveći iz Ostije u Mesinu ili ma kamo na Sredozemnom moru, mogao je uvijek reći „Bit će bure noćas. Dobro bi bilo poći u luku i čekati pristojno vrijeme". Ali brod, koji je ostavio Grenland samo nešto malo kasnije u ljetu, nije imao takva izbora. Bio je prisiljen da jedri dalje, ne osvrćući se na uzburkano more ni protivan vjetar, s kojim se, kao privaga, svako pola sata miješao i grad. Kad se momčad tužila, kapetan ih je uvijek mogao tješiti, da im lađa ne može potonuti zato što je građena isključivo od drva. Ali, međutim, da ne bi morali danima sjediti s nogama u prljavoj vodi, mornari su morali neprestano izbacivati vodu od rana jutra do kasne noći. Izbacivati vodu u to vrijeme nije značilo pomicati ručku na pumpi. Značilo je stalno se mučiti s malom drvenom zdjelom.
No tu nije bio kraj mukama. Kuhanje na ovim otvorenim lađama nije bilo posve nemoguće po lijepu vremenu. Čak i danas se čovjek začudi, kad vidi, kakva čudesa može iskusan kuhar stvoriti s malo žeravice prostrte na limenoj ploči. No nije se moglo prirediti toplo jelo, kad se lađa valjala. Ni spavati se nije moglo. Prije svega, nije bilo suha mjesta na cijeloj lađi, gdje bi čovjek mogao udobno leći. Osim toga, vesla su morala pomagati kormanu, da bi lađa mogla sigurno broditi na valovima bez neprestane opasnosti da je ogromni val ne prevrne. I onda, kad bi se konačno pojavio na vidiku otok gdje su mislili, da bi se mogli zakloniti od vjetra, uvijek je postojala opasnost da naiđu na neprijateljski raspoložene urođenike. Jer križno jedro Vikinga i zmajeva glava (DRAKKAR) na pramcu njihovih lađa bili su poznati na daleko i široko, a ni jedno ni drugo nije bila baš najbolja preporuka za one, koji su dolazili da traže privremeno gostoprimstvo u stranoj luci.
Ljudi su ispunili rizme i bale papira s romantičnim pričama o slikovitom i privlačnom životu ovih starih Vikinga. Već sama materijalna strana života na brodu bila je dosta loša. Ali što mora da je taj život učinilo daleko gorim, bile su one vječne glupe svađe, koje su bjesnile na nekima od ovih lađa kroz dva ili tri pokoljenja. Prosječni Teutonac uvijek je bio izrazito individualističan u svom stavu prema bližnjemu. Germani su na glasu kao piZmeni ljudi, i u tome im je malo tko ravan. Oni će pizmu nositi s neizmjernim strpljenjem, dok jednog dana ne planu i rasplamte čitavu zajednicu bez ikakve opomene.
Povijest naseobina Vikinga u raznim stranama svijeta je beskrajna priča o umorstvima, osvetama, najogorčenijim i najpretjeranijim prepirkama, koje bi često bez naročitog razloga iskorijenile čitava sela i kolonije, kao što je to, na primjer, bilo u Grenlandu. Jer čini se, da je domaća svađa, a ne navala Eskima dokončala kolonijalni eksperimenat, koji je trajao više od četiri stotine godina.
Godine 1410., posljednja lađa Vikinga vratila se iz Grenlanda u Norvešku. Za neko vrijeme poslije toga možda bi koji islandski ribarski brod ponekad posjetio ovu naprednu naseobinu sa njenih četrdeset crkava, katedralom, manastirima i stotinama farma. I zatim, ništa, potpun i savršen muk. Kad je Davis posjetio Grenland godine 1585., nigdje nije bilo ni traga ni glasa bijelom čovjeku. Stara su četverokutna jedra trbušastih zmajeva iščezla. Druga vrsta lađe je došla na njihovo mjesto.
[edit] Vikinška umjetnost
Vikinška umjetnost rano-srednjovjekovne Skandinavije i Danske-kako je u ranoj fazi njene evolucije reprezentiraju stariji i mlađi oseberški stil(IX st.), a u kasnijoj fazi stilovi jellinge, Ringerike i urnes (X i XI st.) - uporedna je likovna pojava s irskom i anglosaskom,pretezno kristianiziranom, umjetnošcu na Britanskim otocima.
Kao kasni poganski izdanak «barbarske» kulture zapadne Europe iz doba seobe naroda Vikinška umjetnost nastavlja u Norveškoj i Danskoj a posebice u Švedskoj baštinu merovinške zoomorfne ornamentike koju je u Europi prekinula karolinška renesansa.
Prodirući postepeno i sporadično i u novi, ranoromanički likovni govor zrelog feudalnog kršćanskog srednjeg vijeka. Njen razvoj počinje u stvari jednim prijelaznim stilom, starijim oseberškim stilom , koji se razvija u raznim dijelovima Skandinavije na prijelazu iz VIII.u IX. St. To je nešto izmjenjeni zoomorfni stil III u kojem ima elemenata preuzetih iz inzularne (irske) umjetnosti. Taj prijelazni stil koji je bio raširen, posebice u Južnoj Norveškoj, najbolje opisuju obje strane pramca broda iz Oseberga.
Već u prvoj polovici IX. St. Taj je plošni stil zamjenjen punijim, i izražajnijim, reljefnim stilom nazvanim Mlađi oseberški stil. Taj se stil odlikuje figurama životinja koje se međusobno isprepliću, bore i grizu tvoreći prekrasne dramatični prizore prepune dinamike. Iz tih oblika nastaje i naziv cijelog stila- Stil zakačenih životinja (engl. Gripping-beast style, šved. Gripdjurstil )Te čudesne životinje izbuljenih očiju i dugim repovima savijenim u krivulje, skupljenim u klupka, ispunjavaju u raznovrsnim pozama plohe ukrasnih, ali i upotrebnih predmeta vikinške svakodnevnice od drveta , kosti i metala.
Podrijetlo ovog fantastičnog životinjskog svijeta još nije posve objašnjeno. Čini se da više izvire iz orijentalne , nego li iz karolinške tradicije. U red najljepših radova oseberškog stila, a ujedno i u red najznačajnijih djela «barbarske» umjetnosti poslije seobe naroda, idu napose drveni stupovi sa čudnovatim zmijskim glavama. Ovdje je ne samo glava već i dugački vrat zmija prekriven bogatim zoomorfnim dekorom u punoj plastici. Ova ekspresivno i «barokno»koncipirana glava s otvorenim čeljustima i velikim očnjacima ima uzor možda u kakvom karolinškom ili, vjerojatnije, orijentalnom životinjskom liku.Međutim, način na koji je ta glava riješena u likovnom smislu, posve je nordijski.To sudimo po dubokom reljefu i snažnoj minuciozno izrađenoj plastici.Više pojedinačnih životinja isprepletenih u snažno klupko formiraju glavu zmaja.
Potkraj IX. St. Mlađi oseberški stil pomalo osiromašuje i degenerira. Otprilike u isto vrijeme na njega se nadovezuje stariji stil jelinge ( oko 900/30-980) On je nastao preoblikovanjem irskih zoomorfnih oblika(odatle mu i drugi naziv hiberno-saksonski jelinge stil) .a predstavlja,po mišljenju S. Millera,W.A. Jennyja i T. Kendricka, skandinavsku varijantu ranomedievalne zoomorfne ornamentike.Svojim životinjskim likovima koji su izrazito vrpčasti i sasvim plošni, ovaj je stil između svih viknških stilova naj udaljeniji od stvarnosti i realnog prikaza.On podsjeća ponešto na Salinov stil II germanske zoomorfne ornamentike, iz kojega vjerojatno i vuče podrijetlo.Danski hiberno-saksonski uzorak stila jelinge pokazuje tipično nepovezano i isprekidano pletivo izduženoh životinja koje se međusobno bore. J. Brendsted je utvrdio da životinje Salinova zoomorfnog stila III nastaju u dekoraciji oko 850. a «zakačena» životinja mlađeg oseberškog stila, oko 900.Postoji vrlo malo primjera kombinacije jednog idrugog tipa životinja,no te kombinacije ne predstavljaju prijelaz u tip životinje koji karakterizira stil jelinge. Izrazita obilježja stila jelinge starijeg tipa pokazuju metalni okovi iz Elstrupa( Kopenhagen, Muzej)Zlatni predmeti iz Roda, Norveška ( Narodni muzej, Oslo) i zlatna okrugla pločica iz Hiddensieea (Stralsund, pokrajinski muzej)čiji se ornament sastoji od četiriju isprepletenih životinja, vjerojatno ptica nalik sovi.Kruškoliko oblikovana bedra životinje prekrivena su upletenim spiralama i točkastom granulacijom, a njihove su noge vezane kao u stilu zakačenih životinja.Taj stil početkom X. St. Polako istiskuje mlađi stil jelinge(oko 950-1050.) u kojem dominira Engleski motiv tzv. «velike životinje»(početni stadij ovog motiva javlja se, prema J.Bredstedu, na kamenu križu izIX. St. Ucrkvi Sv. Alkmunda u Derbyju). Taj se stil, potpuno formiran javlja u Skandinaviji prvi put na čuvenom runskom kamenu kraljevskog groba u Jellingeu u sjev. Jyllandu. Ovaj dekorativno skulpturalni kamen dao je podići oko 980. godine Danski kralj Harold Gormusson kao spomenik svojim roditeljima. U runskom zapisu na jednoj od triju strana kralj se hvali da je osvojio Dansku i Norvešku ida je Dance kristijanizirao. Na čeonoj strani kamena isklesan je, formalno i ikonografski- u umjetnosti ranog Srednjeg vijeka u Skandinaviji_sasvim osebujan, najstariji prikaz raspetoga Krista.Kristovo tijelo sapeto je ornamentalnim pleterom, imitirajući sličnu maniru prikazivanja Raspeća u irskim ranim iluminacijama. (Evangelistar iz St. Gallena).Na kamenu je još prikazana i markantna «velika životinja» nalik na grabežljivca saspiralno stiliziranim zglobovima, pandžama u obliku plumjeseca i trokutastom glavom grifona.Jezik , rep i krijesta završavaju se nekom vrstom palmete.Oko životinje ovila se velika zmija koja joj daje izrazito nordijsko ikonografsko obilježje.Sama životinja nesumnjivo , vuče podrijetlo od Lava-grifona iz bizantske ili orijentalne umjetnosti. Ostaje , međutim otvoreno pitanje kako je taj tip životinje došao na sjever Europe, dali direktno s područja oko Crnog mora ili posredno , iz engleske umjetnosti.Takav lik pojavljuje se sve do propasti vikinške ornamentike, a ponovo se javlja u različitim varijantama kroz cijelo XI. St.(vikinška kutija za nakit nađena u riznici katedrale Caminnu,a nešto kasnije na brončanoj zastavici iz Sederalla u Švedskoj.a u jednoj modificiranoj verziji na dovratku starie drvene crkve u Urnesu u Švedskoj.Skandinavski arheolozi ovu posljednju fazu stila nazivaju mammen ,a tipičan primjer je bojna sjekira iz jednog tumula u Mammenu na poluotoku Jillandu.Stil mammen jedan je od ishodišnih točaka kasnijeg urnes stila Runski kamen nepoznatog vikinga iz vremena oko 1030. god.,otkriven 1852. na groblju svetog Pavla u Londonu(Guildhall)., jasnoilustrira ovu kasnu fazu mlađeg stila jellinge .S lijeve strane kamena prikaz je «velike životinje» , a s desne Danski runski natpis. vEć veliki kamen iz Jellinga pokazuje da vikinška umjetnost Srednjeg vijeka napušta čistu ornamentiku, a postupno preuzima realistički prikaz kao temeljni utjecaj Srednje i Južne Europe. Treba uzeti u obzir da vikinška umjetnost, osim izvornog životinjskog motiva koristi i druge motive u čiji krug utjecaja dolaze. To su npr. Čvorasti troplet sa balčaka mača iz Lippehnea (sada u Staatliche museumu u Berlinu) i vegetativni ukras orijentalnog porijekla (srebrna ogrlica iz Vernbyja u Švedskoj- muzej u Stokholmu). Istodobno prodire u vikinšku umjetnost Anglosaksonska akantova vitica.
