Vergilije

Izvor: Wikipedija

Publije Vergilije Maron

Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro, 15. listopada 70 st.e.— 20. rujna 19 st. e. Kalabrija) prvosvećenik je rimske poezije i Augustove restauracije. Pripada vremenu Cezarova nasljednika Oktavijana Augusta.

[uredi] Životopis

Vergilije je rođen 15. listopada 70. p.n.e. u selu Andes blizu Mantove (Mantua), u sjevernoj Italiji. U ovome kraju ima keltskih i ilirskih naselja pa latinitet Vergilijevog imena nije sasvim pouzdan. Nije bio iz imućne porodice, ali je od mladosti veoma pažljivo obrazovan, za što se pobrinuo njegov otac. Mladost je Vergilije proveo djelomično u školama Kremone i Milana (Mediolanum). Potom je došao u Rim gde je studirao retoriku, medicinu i filozofiju, prvenstveno Epikurovu kod epikurejca Sirona.

Zbunjivi i stidljivi Vergilije nije imao uspjeha kao javni govornik. Ali je već u mladosti pisao uspjele manje pjesme po uzoru na aleksandrijske pjesnike i neoterike Katulove družine, učeno i intimno. Nalazimo tako u njegovoj mladosti one elemente koji će biti značajni i za njegovo pjesništvo: blizinu selu i prirodi, solidno i široko obrazovanje prožeto retorikom, koja stoji pored poezije sklone erudiciji i artizmu. Nije mladog Vergilija obišlo ni ono kolebanje između filozofije i retorike, karakteristično za antičko obrazovanje u kome su se filozof i retoričar neprestano borili oko vodstva. Sačuvana je pod Vergilijevim imenom jedna kratka pjesma, u čiju autentičnost nemamo razloga sumnjati, gdje se mladi pjesnik oprašta od retorike i od pjesništva da bi se sasvim posvetio Epikurovoj filozofiji. Pa opet se i u toj pjesmi Vergilije ne oprašta sasvim i zauvijek od pjesništva — smatra da su povremeni izleti u pjesništvo čak i epikurejcu dozvoljeni. Ali pjesništvo je pobijedilo nad filozofijom, i to pjesništvo u kome je i retorika našla dosta mjesta.

U Rimu je Vergilije prijateljevao s elegičarem Kornelijem Galom, s povjesničarom Azinijem Polionom i sa Alfenom Varom, koji je po svoj prilici također pisao pjesme. Ovim prijateljima posvetio je neke od svojih »Pastirskih pjesama«, i to Galu desetu, Polionu četvrtu i osmu, Varu devetu. Na nagovor Azinija Poliona spjevao je zbirku pastirskih ekloga po uzoru na Teokrita, »Bukolike«. Također piše i didaktički ep »Georgike« koji se sastoji od četiri knjige (upute o ratarstvu, voćarstvu, stočarstvu i pčelarstvu).

Uskoro postaje prijatelj uglednog i bogatog Mecene (Maecenas), potomka kraljevske etruščanske loze. Postaje i intiman prijatelj pjesnika Horacija. U Horacijevu »Putu u Bruidizij« čitamo kako Horacije, rodom sa juga Italije, i Vergilije, rodom sa sjevera, prate Mecenu, koji putuje važnim političkim poslom. Taj realistički opis pokazuje prijateljske odnose koji vladaju u ovome krugu obrazovanih pjesnika čiji zaštitnik Mecena i sam sastavlja stihove, ali mu je glavna briga da i u djelima njegovih prijatelja nađe izraz Augustova politika "obnove". Vergilija rano upoznaje i sam Oktavijan August pa ga postepeno sve čvršće veže za sebe i svoju kulturnu propagandu. Tako Vergilije djelom »Bukolike« i spjevom »Eneida« postaje glavni predstavnik Augustova vladanja, visoko cijenjen i od samog Augusta koji mu osigurava udoban i povučen život.

Posljednjih deset godina života proveo je Vergilije većinom blizu Napulja, a ponekad i na Siciliji. Godine 19. p.n.e. polazi na put u Grčku i Anadol s namjerom da upozna te krajeve prije nego dovrši spjev Eneidu i posveti se potom sasvim filozofiji, jer ga ova želja iz mladosti nije napustila. Do smrti je radio na tom epu, sastavljenom od 12 pjevanja koje je kasnije postalo rimskim nacionalnim epom. U Ateni se nađe sa Augustom koji ga nagovori da se vrati. Krhka zdravlja, Vergilije se već u Grčkoj razboli, stigne lađom do Brindizija u Kalabriji gdje umire 20. rujna 19. godine st. e. Njegovo je tijelo preneseno do Napulja i tu sahranjeno. Bio je, kažu, seljačkog lika, omanji i punašan, ali krhka zdravlja. Tih, skroman i jako stidljiv, izbjegavao je javnost, pa su ga stoga zvali Parthenias.