Hinduizam
Izvor: Wikipedija
 |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
Hinduizam je drevna azijska religija čiji početci sežu iz XVI. – XV. stoljeća prije Krista, koja je započela svoj razvoj u Indiji, gdje je i danas glavna religija. Indijci međutim, radije govore o vječnom učenju i zakonu (sanatana dharma), jer je naglasak na načinu života više nego na načinu mišljenja. Sama riječ «Hindu» dolazi od sanskrtske riječi «sindhu» (što znači rijeka) te su već u V. stoljeću Perzijanci riječju «Hindus» imenovali stanovnike indijskog potkontinenta. Hinduizam je jedna od najvažnijih svjetskih religija, ne samo zbog procijenjenih 700 milijuna sljedbenika, već i zbog izrazitog utjecaja na mnoge druge svjetske religije za vrijeme dugog, neprekinutog razvoja od oko 3500 godina. Hinduizam je rasprostranjen na prostorima jugoistočne Azije, isto-čne i južne Afrike, Europe (Ujedinjeno Kraljevstvo), Amerike i pacifičkih područja sve do otočja Fiji. Kroz povijest indijski swami i gurui imali su mnogo sljedbenika, a Hare Krišna skupine danas nalazimo u Europi i u Americi.
Sadržaj |
[uredi] Osnovna obilježja
Hinduizam nema ni osnivača ni proroka. Nema određenu crkve-nu ili institucionalnu strukturu, ni strogo određen credo. Hinduizam je čvrsto isprepleten s predajom o zemlji Indiji, njenim društvenim sistemom i poviješću. Neki smatraju da je hinduizam «savez kultova i običaja, ko-laž ideja i duhovnih težnji». Mogli bi se postaviti pitanje radi li se o jednoj vjeri ili više vjera, jer hinduizam obuhvaća mnogo različitih vjerovanja i tumačenja: • većina Hindusa vjeruje u Boga na ovaj ili onaj način; pojedini Hindus može štovati jednog boga, nekoliko njih ili nijednog. • neki Hindusi vjeruju da poštivanje svih živih bića zahtjeva da budu vegetarijanci; drugi će žrtvovati životinje za vrijeme hramskih sve-čanosti. • neki obožavaju Šivu, neki Višnu ili njegove inkarnacije; drugi pak štuju božice. • stanovnici jednog sela nemaju isto središte vjere, koje će ujediniti seljake i na drugom mjestu. Ipak, za hinduizam je karakteristična vjera u nizove utjelovljenja, seobe duša ili reinkarnacije i u tome je značajna razlika pored svih veli-kih bliskoistočnih jednobožačkih religija koje čovjekov život vide kao jednokratan, premda na neki način vječan, događaj u kojem je nagla-sak na moralnim odlukama u skladu s Božjim zapovijedima te na njiho-voj konačnoj prosudbi nakon smrti. Hindus misli o toku života kroz mno-ge egzistencije. To se skriva iza pojma samsara, koji označava tok živo-ta od rođenja do smrti, zatim do ponovnog rođenja – životni ciklus. Povezan s pojmom samsare jest i pojam karme. Karma doslovno znači «djelo» ili «djelatnost», a zapravo označava zasluge, krivnje te pos-ljedice čovjekovih djelovanja u jednom životu. U kojem će se sljede-ćem utjelovljenju duša naći ovisi o njenoj karmi. Hindusi vjeruju da se karma prikuplja i raste, te prenosi kroz mnoga utjelovljenja. Neki smatra-ju da se posljedice ranijih djela ipak daju popraviti pokajanjima i obre-dima, «odrađivanjem» kroz nagrade i kazne, te da se na kraju može postići mokša ili «oslobođenje» od cijelog lanca samsare i to kroz odus-tajanje i odbacivanje od svjetovnih žudnji i želja, oslobađanje od nep-rekidnog kotača ponovnog rađanja. Za sve Hinduse je sveta i rijeka Ganges, koja ne napaja samo nji-hovu zemlju, voda je simbol beskonačnog života. Stotine tisuća vjernika obredno se kupaju svakog dana na njenim obalama. Najznačajnije takvo središte jest grad Benares na Gangesu, koji je ujedno i najsvetiji indijski grad – za Hindusa mjesto na kojem želi umrijeti. Poslije spaljivanja pepeo raspu po vodi svete rijeke i «život se nastavlja».
[uredi] Povijesni razvoj
Negdje između 1500. i 1200. godine pr.Kr (nekako u vrijeme kad je Mojsije poveo Izraelce iz Egipta) divlja arijska plemena na bojnim su kolima zauzela Indiju, dolazeći sa sjeverozapada. Naselili su se u pod-ručje današnjeg Panđaba donoseći svoj jezik i tradiciju, te su tako arij-ska plemena uvelike utjecala na kulturu i drevne religije starosjedilaca, matrijarhalnog društva utemeljenog već u trećem tisućljeću prije Krista. Prije nadiranja arijskih plemena glavna karakteristika religije doline Inda bio je kult plodnosti. Mnoge su životinje smatrali svetima (govedo, kozu, zmiju, krokodila), a klanjali su se jednom glavnom božanstvu. Religija arijskih došljaka potisnula je, ali i djelomično asimilirala staroindijsku. Poput Grka, rijska su plemena prinosila žrtve bogovima koji su predstavljali personificirane prirodne sile, dok je stara religija doline Inda uključivala yogu, odricanje i obrede pročišćenja. U to doba se razvija i Indijski jezik, što se danas zove Sanskrtom. Taj period ranog hinduizma naziva se još i vedskom religijom. Ve-de («vid», znači znati), religijski tekstovi nastali oko 800.g. pr.Kr. predstav-ljaju glavni izvor poznavanja prvotne vjere. Najmoćniji izraz te rane reli-gije je obred, pomno razrađeni ritual kod kojega glavnu riječ vodi sve-ćenik, brahman. Hijerarhija koja je nastala vršenjem obrednih radnji vje-rojatno je prvi zametak kasnijeg društva podijeljenog na kaste. Usta Indijskog društva bili su brahmani, ruke vladari, bedra zemljoposjednici, trgovci i bankari, a stopala radnici, zanatlije i kmetovi. Kasnije se od te četiri klasne skupine izrodila ideja da je neka hijerarhijska struktura društva dio božanske težnje za prirodnim redom. Klase («varna», što znači boja) su se kasnije raširile u mnogo skupina od-ređenih rođenjem koje su razlikovale porodice više prema poslu koji su obavljale u zajednici. Smatralo se da jedino brahmani mogu dovest pojedinca u dodir s kozmičkim silama i jamčiti trajanje života. Tako je svećenička klasa dobila svoj ključan položaj u društvu. Iako je u najnovije vrijeme neke aspekte sistema kasta indijska vlada stavila izvan zakona, sistem i dalje postoji kao integralni dio indij-skog društva. Pitanje braka i uzimanja povezana su s klasnim podjela-ma. Razvila se ideja da su prve tri klase odvojene od četvrte time što su oni «dvaput rođeni» ili «posvećeni». No vrlo je vjerojatno da su ljudi če-tvrte kaste bili prvi prezreni od arijskih osvajača i smatrani pripadnicima inferiorne varne, jer su za razliku od njih bili tamnoputi. Svećenička prevlast nad društvom nije prihvaćena bez pogovo-ra, pogotovo od vladajuće klase. Kroz povijest razvijali su se mnogi pok-reti koji su se zalagali za promjene takvog društvenog uređenja, sa ma-nje ili više uspjeha u svojim težnjama.
[uredi] Vede
Svete staroindijske knjige stoljećima su prenošene usmenom pre-dajom, te su konačno redigirane koncem 6. st.pr.Kr. Veda u užem smis-lu sadržava četiri zbirke stihova (samhita) i proze obrednog, mitološkog i magičnog karaktera: Rgveda, Samaveda, Jadžurveda i Athervaveda. Najstarija je Rgveda, napisana drevnim oblikom sanskrta s područja sjeverozapadne Indije. Napisana je vjerojatno u razdoblju između 1300 i 1000 pr.Kr., te sadrži 1028 himni s više od deset tisuća strofa. Himne su obično upućene jednom bogu, ali se i drugi različiti bogovi u njima pojavljuju. Najpopularniji je bog Indra, koji je prikazan kao ratnik koji pobjeđuje sile zla i stvara svijet, dok je Varna je glavni bog koji upravlja ceremonijalnim obredima i zakonom. Dharma (kozmički red) je pod njegovim nadzorom i on osigurava da ne bude prijestupa, kako kozmičkih tako ni ljudskih. Prvotnim zbirkama kasnije su dodane Brahmane, opsežni komen-tari i obredni propisi. Posljednji dio Vede jest Upanišad («Tajna nauka»), zvana i Vedanta, prozna zbirka filozofskog i teološkog karaktera. Veda ima izvanredno historijsko i filozofsko značenje, a dijelovi literarnog karaktera, iako malobrojni, ističu se velikom izražajnom snagom i dubinom. Himne Rgvede imaju važnost i kao najstariji uzorci indoevropskog stiha, ali u njima nalazimo i prve tragove filozofske refleksije. Tako u njima postoji i najraniji izraz o bitku i nebitku, o zakonitosti svemirskog zbivanja i ograničenom dosegu ljudske spoznaje.
[uredi] Epovi i legende
Razdoblje od 300. g.pr.Kr. do 300. g.po.Kr. bilo je odlučno za po-javu onog što nazivamo klasičnim hinduizmom. Pisane su sutre. One su uglavnom bile zbirke aforizama koje su nastojale istaknuti učenje Veda i Upanišada. Božanstva iz Veda su zamijenjena starijim bogovima ili su poistovjećena s njima. Rudra - moćni bog u vedskim himnama bio je tada poistovjećen sa Šivom, «bogom koji pleše», čiji su kipovi pronađeni prilikom iskopavanja u dolini Inda. Zatim je uslijedilo razdoblje u kojem su zapisivane priče iz prošlosti. Ono što je kružilo u obliku lokalnih legendi smatralo se najboljim izrazom indijskog pogleda na svijet. Epovi su ukazivali na trajnu borbu dobra i zla, kozmosa i kaosa u čovjekovim poslovima. Sva djela ukazivala su na potrebu da se otkrije smisao i svrha čak i u razdoblju nereda.
[uredi] Ramayana
Ramayana, ep je nastao između 4.st prije Krista i 2.st po Kristu. Sa-stoji se od 38 000 stihova. To je mit o spletki kojom je Rama, božanski junak i kralj, uklonjen s prijestolja, a njegova vjerna žena Sita oteta na Šri Lanku. Rama je utjelovljenje pravednosti i smatraju ga jednim od deset avatara (utjelovljenja) boga Višnua. Pojavilo se mišljenje da bogovi u svakom razdoblju šalju jednog avatara. U pučkom hinduizmu priča o Rami ne sluša se samo od ranog djetinjstva, već postaje i osnova svakodnevnog života. Ramu se zaziva na početku svakog pothvata i zahvaljuje mu se poslije uspješno obav-ljenog posla. Njegova junačka djela postala su primjer za ugledanje i poticaj za ispravno ponašanje. Njegovo ime služi za utjehu ostarjelima i pjevati će ga okupljeni žalobnici, dok se tijelo mrtvog čovjeka odnosi na spaljivanje. Ramina žena, Sita, postala je primjer vjerne žene, te su je veličali zbog vrlina- ljubavi i odanosti.
[uredi] Mahabharata
Mahabharata je nastala između 4.st prije Krista i 4.st po Kristu. Na-jopsežnije je djelo svjetske književnosti sa više od 200 tisuća stihova u 18 knjiga. Govori o ratu između braće Pandava i Kaurava. Bhagavadgita («Pjesma uzvišenog»), nazivana često i samo Gita, najvažniji je i književ-no najvredniji od moralno – filozofskih spisa u Mahabharati, a u samoj Indiji je danas najpopularniji dio cijelog epa. Etičke dileme duha, koje u umjetnički oblikovanom dijalogu pos-tupno zaoštravaju, smatraju se najvjernijom ilustracijom indijske misli, te se često Gita naziva «Biblijom hinduizma» zbog svoje pučke privlačnosti, te ističe da je spas svima dostupan: klasne razlike nisu prepreka već način da se osigura spas.
[uredi] Kršna
Kršna je osmo utjelovljenje boga Višnu. Postoji ciklus priča o Kršni, koje su veoma raširene. Najvažnija je Bhagavatapurana. U pričama se Kršna pojavljuje kao vladar plemena Yadava, a postoje i čudesne pri-če o njegovom rođenju i djetinjstvu. Kroz priče se nagoviješta da je Kršna otac, prijatelj i stariji brat štovalaca – ali i ljubavnik i muž. Seksualne slike veze s Kršnom simboliziraju intimnost štovalaca s bogom, što je obilježje isticanja bhakti (odanosti jednom određenom bogu) u hinduizmu.
[uredi] Hinduističke etika
U klasičnom Hinduizmu djelovanje (karma) i dužnosti (dharma) glavni su pojmovi. Karma će nagomilavanjem dobrih i loših djela, utje-cati na čovjekovu sudbinu, ali ne postoji jedan način da se postigne dobra karma. Rano u vedskom periodu postojala je ideja o općem moralnom zakonu (rita) kojeg su čuvali bogovi Mitra i Varuna. Molitva i žrtva bile su potrebne da se održi pravilan odnos među božanstavima i čovjekom, a grijeh je mogao biti moralni ili obredni. Moralni zakon izražavao je osnovu društvenog poretka koji je bio pod kontrolom priručnika svećenika i zajamčen od vladara, no moralni zakoni i djelovanja bili su usko povezani uz klasnu podjelu društva, tako dharma nikad nije postala apsolutna vrijednost za sve pripadnike indij-skog društva. Veliku su ulogu pri određivanju moralnih vrijednosti odig-rali staroindijski epovi koji naglašavaju neke osnovne etičke vrline- duž-nosti djeteta prema roditeljima, ljubav i naklonost koju roditelji moraju pružiti djeci, uzajamno poštivanje u braku, ljubav i sklad kao ideal. Težnja za bogatstvom i sredstvima za život, uživanje u veselju ili ri-tualne pobožnosti bili su relativni za one koje žive u svijetu etičkih nasto-janja. Jedina apsolutna etika bila je povezana s oslobođenjem poje-dinca od ciklusa ponovnog rađanja. «Traganje za blaženstvom» zapra-vo znači poštivanje osnova moralnosti – sanatana dharme: uzdržavanje od ubijanja, krađe, spolne nečistoće, laži ili uporabe opojnih sredstva. Ako se ne pridržava tih «zabrana», pojedinac ne može steći osnovnu čistoću koja je potrebna da se dođe na put prema mokši, na put ka oslobođenju, koji se još naziva đnanamarga. U novije vrijeme više se naglašava napredak nego ciklusi vremena, te će današnji Hindus govoriti o općem dobru kao cilju koji treba postići.
[uredi] Yoga
Za Hindusa je mokša veliki cilj. Ta želja za oslobađanjem nije poli-tička, već duhovna, a po filozofskom (upanišadskom) učenju, mokša se ističe kao oslobađanje od tereta neznanja jer je neznanje to što spu-tava čovjeka u vječnom krugu rođenje – smrt – ponovno rođenje, koje izražava samsara. Oslobođenje će se postići onda kada «znanje zami-jeni neznanje – kad se stvarnost ispravno shvati, a prolaznost i privid odbaci». Vjerovalo se da će se kontrolom disanja dozvoliti «sebe» da napusti tijelo i krene putem znanja (đnanamargom – ili putem prema mokši). Vjerovalo se da se kontrolom disanja uspijeva postići efekt zat-varanja arterija srca prema čelu, te na taj način «duh kreće do svog doma u srcu». Za Hindusa posebno se znanje stiče meditacijom praćenom dis-ciplinom yoge i ponavljanjem misteriozne mantre «Om». Yoga kao zna-nost, kao razvijena i ustaljena praksa sa svim svojim metodološkim obi-lježjima, ima više od 6 000 godina žive predaje, koju možda ne poznaje ni jedna druga znanost. Izvorno pripada jednoj od šest klasičnih hinduis-tičkih filozofija – odnosno načina duhovnosti. Yoga sadrži osmerostruku metodu savladavanja: yama (apstinencija, govorenje istine, uzdržava-nje od ubojstva, jačanje kreposti), niyama (pridržavanje pravila), sana (položaji tijela), prnyma (regulacija disanja), prtyhra (uvlačenje čula), dhyna (meditacija), dhrna (kontemplacija) i samdhi (osloba-đanje). Moderna yoga stekla je značajna priznanja i kao izvor izvrsnog zdravlja, te je kao takva prihvaćena od zapadnih stručnjaka i Svjetske zdravstvene organizacije. No ipak, osim u Indiji još se samo u nekim privatnim klinikama u SAD-u, Velikoj Britaniji, Japanu i Izraelu, yoga i ayurveda (indijska tradicionalna medicina) sustavno primjenjuju. Terapijska yoga se sastoji od više stotina tjelesnih vježbi stavova i tehnika disanja. Ako se nauči i redovito prakticira tehnika yoge, ubrzo se uočavaju brze pozitivne promjene zdravstvenog stanja i izlazak iz fizičke i psihičke inertnosti. Brojna zdravstvena istraživanja dokazala su kako se sustavnim provođenjem terapijske yoge postižu bolji rezultati ozdravljenja, u odnosu na konvencionalnu medicinu, kod niza bolesti: karcinoma, side, metaboličkih i endokrinih oboljenja, bolesti živčanog sustava, migrene, astme, nesanice, bolesti kralježnice i zglobova, visokog i niskog tlaka…
[uredi] Bhakti
Yogini su težili potiskivanju želje, ljubavi i općenito osjećaja. Odo-govor i reakcija na krutost i strogost yoge bila je bhakti - odanost jed-nom određenom bogu koja je postala jak element u pučkoj religiji. Za razliku od ideje vjerničkog, intelektualnog i racionalnog elementa kod yoge, bhakti ističe zanos i oduševljenje odnosa ljubavi, te tako mnogo uspješnije zadovoljava emocionalne potrebe vjernika. Između VII. i X. stoljeća mnogo je tamilskih pisaca (tamilski jezik je jedan od četiri dravidska jezika na jugu Indije) izražavalo svoje vjerske osjećaje i iskustvo s velikom toplinom i vjerskim žarom. Jedan tamilski pisac piše: «Bhakti je uzburkan osjećaj, koji guši govor, čini da suze teku, a kosa se diže od ugodnog uzbuđenja i često dovodi do histeričnog smi-jeha i plača, do iznenadnih napada nesvjestice i dugih nesvjesnih tran-seva» U XI. stoljeću veliki tumač Ramanuđa uvodi pojam bhakti u klasi-čnu, razvijenu hinduističku tradiciju. Za njega je to više oblik intelektual-ne meditacije praćene ljubavlju, ali bez oduševljenja i zanosa koji i da-lje postoje na pučkoj razini. Kao odraz odanosti prema određenom bogu, specifično prema Kršni ili bogu Višnu, pripadnici višnuitske sekte crtaju crvene ili bijele uspravne linije na čelu ili crne, crvene ili bijele točke između obrva. Osim ritualnih radnji i svečanosti, postoje i himne veličanja koje se pjevaju i kipovi kojima se vjernici trebaju diviti i obožavati, ali to za hinduizam nije «idolopoklonstvo». Idol u tim trenucima štovanja postaje žarište kroz koje se štuje bog, koji ni u kakvu obliku ne može biti prikazan.
[uredi] Bogovi
Iako u Hinduizmu postoji veliki broj božanstava i polubogova, ve-ćina vjernika štuje samo jednog Boga od kojih su Šiva, Višnu i božice najpopularnije.
Bog Brahma ima ulogu stvoritelja, no unatoč toj važnoj ulozi ostaje potpuno apstraktan. Gospodar je svih stvorenja, no ipak on je iznad i onkraj štovanja i vjerojatno mu nije posvećen nijedan hram. Brahmu često prikazuju kao boga s četiri lica, kako obuhvaća četiri strane svijeta, i sa četiri ruke u kojima drži četiri Vede. Ponekad je prikazan kako jaše na labudu; ponekad sjedi na lopoču, što je simbol činjenice da dolazi od sebe i da nije stvoren. Njegova je dužnost dovest mnoštvo u život na mjesto prvotnog jedinstva.
Bog Višnu štuje se kao veliki održavatelj, smatra se da upravlja ljudskom sudbinom. Često ga se prikazuje simbolički: on može spavati na oceanu, koji predstavlja kaos, može biti na čelu nebeskog dvora, kao simbol sunca, može biti izdignut na nebeskom orlu. Kult boga Viš-nua veoma je omiljen. On je ujedno simbol božanske ljubavi, te se prib-ližava čovječanstvu u deset svojih inkarnacija ili avatara, od kojih je nekoliko i životinja: Matsya- riba, Kurma- kornjača, Varaha- vepar, Na-rasimha- čovjek- lav, Vamana- patuljak, Parashu Rama, Rama, Kršna, Buda i Kalki. Najpopularniji su Rama i Kršna.
Šiva je božanstvo u kojem se sve suprotnosti susreću i razrješuju u osnovno jedinstvo. Simbol Šive je falus ili lingam, te predstavlja mušku ulogu u plodnosti i rađanju, a u većini hramova posvećenih Šivi nalazi se kip bika, simbola muškosti. Šiva je razaratelj života, ali i njegov po-novni stvaratelj; grozan, ali i oličenje blagosti. U njemu postoji spolno razlikovanje, ali je i simbol jedinstva koje nadilazi svaku podjelu. On je izvor i dobra i zla. U umjetničkom prikazivanju od XXII. stoljeća često se prikazuje kao kralj plesača, što je zapravo simbol utjelovljenja kozmičke energije. Ples govori o ritmu u srcu sveg postojećeg – bilo u svemiru ili u pojedinačnoj svijesti, volji ili osjećajima, gdje su znanje i privid (maya) u sukobu. Prikazuje se s mnogo ruku: jedan par izražava ravnotežu između života i smrti, drugi upućuje na sukob između dobra i zla. I Višnu i Šiva žarišta su kultova u kojima štovaoci tragaju za jedin-stvom s bogom. Snaga štovanja Šive na jugu Indije od XXII. stoljeća od-ražava odbacivanje brahmanskih arijskih oblika štovanja: žrtvovanja životinja, molitva za mrtve i drugih obreda. Hinduistička umjetnost, za razliku od grčke u kojoj su božanstva prikazana jednostavno kao ljudska bića, ukazuje da su božanstva daleko više od ljudi. Moć je izražena mnoštvom ruku, a božanska mudrost (kao kod Šive) trećim okom na sredini čela. Čak i životinjska obilježja pokazuju posebna svojstva boga. Boga Ganešu uvijek prikazuju s glavom slona i jednom kljovom- što go-vori o snazi onog koji štiti kroz život.
[uredi] Pokreti i karizmatske vođe
U VII. stoljeću stare ere vlast svećenika u društvu bila je u sjever-noj Indiji općenito prihvaćena. No u to doba razvoja unutar hinduizma javljaju se pokreti džainizam i buddhizam, ali i pokret nazvan Upaniša-de.
Džainizam i buddhizam religije su koji su nastale na temeljima hinduizma. Mahavira, ličnost u pozadini džainizma i Buddha, osnivač buddhizma, pripadali su malim gradovima - državama unutar arijskih plemenskih zajednica. Nastaju kao reformacijski pokreti tadašnjeg još ne razvijenog hinduizma, no ipak u konačnici se formiraju kao odvoje-ne religije iako imaju velike sličnosti i zajedničke elemente. Tako u džai-nizmu postoji tzv. «pet temeljnih vrlina»: nenasilje, govorenje istine, poš-tovanje, čednost i nevezanost za svjetovne stvari. Buddha, pravim imenom Siddharta Gauntama, odbijao je hinduističke kultove žrtvovanja i sistem kasti, te je podučavao o novom načinu oslobođenja i spasenja, koje je opisao kao «ugasnuće» ili nirvana. Smatrao je da je čovjekov osjećaj žudnje odnosno želje, uzrok njegove strepnje i patnje. Odbacivanjem želje postiže se oslobođenje i dostiže se nirvana. Buddhino učenje brzo se širilo prema jugu Indije i otuda na Šri Lanku i u Burmu.
Iako su džainističke i buddhističke ideje imale velik utjecaj na raz-voj hinduizma, kasniji hinduistički učitelji smatrali su ih nepravovjernima. Nasuprot tome, postojao je drugi oblik polutajnog učenja koje se širilo preko učitelja na učenika unutar vedske baštine, te je oblikovalo bu-dući hinduizam. To učenje postalo je poznato kao Upanišade. Ti se uči-telji nisu bavili molitvama bogovima ili obrednim žrtvovanjem. Pokuša-vali su dokučiti osnove svemira, stvarnosti (brahmana) koja prethodi svakom postojanju, istraživali su prirodu ljudske svijesti. Kao i džainisti i buddhisti su težili prevladavanju temeljnih osjećaja tjeskobe i frustrira-nosti koji obilježavaju ljudski život. Upanišade zapravo su svećenički priručnici, teorijske rasprave ko-je parabolama obznanjuju svoje viđenje stvarnosti, filozofske spekulaci-je koje su se očitovale u panteističkom učenju o brahmanu, neutralnoj duši svijeta koja prožima sve stvari, ali u pojedinom se biću javlja kao atman, individualna svijest o samom sebi. Smatrano je da je put do spasa zapravo put do znanja i duhovnog uvida, odnosno da se spase-nje individualne duše ne postiže obrednim prinošenjem žrtve, nego filo-zofsko – mističnim poniranjem u tajne bića i sjedinjenje s bogom. Me-đutim njihova učenja su bila suviše apstraktna i nepristupačna običnom puku, pa su stoga ostala dostupna samo veoma malom krugu vjernika.
Hinduistički običaji i vjerovanja kroz stoljeća ostali su gotovo nep-romijenjeni u indijskim selima. Ipak, u gradovima je kroz 200 godina izra-zitog utjecaja zapadne kulture i kršćanstva došlo do postepenog odva-janja od pučke religijske prakse, praćeno težnjom podcjenjivanja indij-ske kulture i književnosti. Pojavili su se mnogi reformatorski pokreti hinduizma, koji su nastojali ponovo potvrditi hinduističke vrijednosti. Smatrali su da je sve što je vrijedno u kršćanskoj etici već prisutno u njihovoj vlastitoj hinduističkoj baštini.
Godine 1893. na svjetskom kongresu vjera u Chicagu, na kojem je izlagao Vivekananda (pravim imenom Narenda Nath Datta), po prvi put su zapadnjaci imali priliku uistinu osjetiti hinduističku tradiciju i kulturu. Vivekanandi je imao velik utjecaj na mnoge reformatorske pokrete, ali i na međunarodne stavove. Odbijao je poredak privilegiranosti izvedenoj iz kasti, te se zalagao za iste mogućnosti za sve. Njegova osobna poruka bila je da je svaka osoba potencijalno božanska: «On je u svemu; On je sve. Svaki čovjek i žena jesu opipljiv, blaženi, živi Bog. Tko kaže da je Bog nepoznat?»
Vivekananda je imao mnogo pristalica i istomišljenika među ko-jima su bili dobitnik Nobelove nagrade za književnost iz 1913. godine Rabindranath Tagore i borac za nezavisnost i uzdizanje Indije Mohan-das Karamčand Gandhi. Gandhi je smatrao da je jedina istina Bog, a ahimsa način da se dostigne Boga. Njegov je hinduizam bio sveobuh-vatan. Iako je poštovao vedsku tradiciju i imao određenu naklonost ka Bhagavadgiti, tvrdio je da njegova verzija hinduizma uključuje: «sve za što znam da je najbolje u islamu, kršćanstvu, buddizmu i zoroastrizmu.»
Smatrao je da se nenasilje ne smije shvatiti kao pasivnost – to je način djelovanja, paralela sa činjenicom da kršćani u mukama Isusa Krista vide vrhovnu djelatnost: oslobođenje čovjeka od grijeha i smrti. Gandhi je odbio i sistem kasta kojeg je nazivao dodatkom hinduizmu. U svom je utočištu (ašramu) tražio od svojih sljedbenika iste zavjete koje je i on dao: traganje za istinom, nenasilje viđeno kao ljubav na djelu, suz-državanje od spolnih aktivnosti i poniznost. U ašramu se svaki dan reciti-ralo i tumačilo po jedno poglavlje Gite, te je i sam Gandhi znao preko polovicu djela napamet.
[uredi] Hindusitički blagdani
- Divali, novogodišnja svetkovina svjetla
- Holi, proljetna svetkovina
- Janmaštmani, krišnin rođendan
- Šiva Ratri, glavna svetkovina Šive
U drevna arijska vremena bogoslužja su se obavljala na otvore-nom, oko žrtvene vatre. Hramsko bogoslužje dolazi vjerojatno od raznih običaja iz doline Inda. Rani su hramovi bili građeni od drveta, pa tako nisu ostali sačuvani. Kasnije građeni hramovi imali su toranj i zidove sa simbolom božanstva u sredini, okruženim mnogim simbolima iz duhov-nog svijeta. Za učenije štovaoce, svaki dio hrama ima duboko duhovno ili simboličko značenje. Središnje svetište je srce štovalaca, dok toranj oz-načava let duha u nebo. U hramovima bi vjernici, kako bi se približili svom bogu, prolazili određene obrede pročišćenja. Oni su uključivali obredno pranje nogu, ispiranje usta, kupanje, stavljanje mirisa, te su se za to vrijeme pjevale himne, zvonila zvona, palio se tamjan i svirala se obredna glazba. Bogoslužje je u velikoj mjeri individualno. Zbog toga su obredi kod kuće isto tako važni kao i oni u hramu. Hindus štuje kao pojedinac i kao obitelj, a ne kao zajednica vjernika. U većini kuća nalazi se neki ugao ili soba gdje se nalazi obiteljski žrtvenik. Na njemu je kip, oltar ili simbol bo-žanstva. To može biti spiralno oblikovan kamen koji predstavlja Višnua ili kameni stup koji predstavlja Šivu. To su i jarko obojene slike koje prikazu-ju hindusku mitologiju ili oslikavaju junačka djela bogova. Rano ujutro, štovanje započinje izgovaranjem mantre «Om», a zatim vjernik sjeda na zemlju prekriženih bosih nogu, gledajući vrh svog nosa i licem okrenut prema izlasku sunca, te započinje meditaciju. Pali mirisne štapiće ili tamjan, a ispred žrtvenika polaže hranu i cvijeće. Večernje pobožnosti su slične, ali kraće. Brak je izrazito važan za svakog vjernika. Samo vjenčanje je je-dan od najsvečanijih i najsloženijih obreda u hinduizmu, obred koji ne osigurava samo nastavak obitelji, već i blagostanje preminulim člano-va obitelji koji borave u drugom svijetu. Pogrebne svečanosti imaju ta-kođer veliku važnost, te je sin taj koji obavlja obrede koji će omogućiti duši njegova preminula oca novo duhovno tijelo, kojim će se preseliti u sljedeći život. Hinduističke blagdanske svečanosti su u velikoj mjeri povezane s promjenom godišnjih doba, od kojih je najpoznatija Holi. To je proljetna svečanost Kršne, te se tada ukidaju kaste i tabui. U toj je svečanosti snažno naglašeno zadovoljstvo, te se proslavlja plesanjem na ulici, pro-cesijama i prskanju obojenom vodom i prahom. Divali je jesenska svečanost, svečanost svijetla ili hinduistička No-va godina, povezana s božicama Kali i Lakšmi. Hodočašća su poveza-na sa ciklusima priča. Lakšmi, božica sreće, posvećuje svaku kuću u kojoj gori svjetiljka. Gradovi Benares, Allahabad ili Vrndan postaju sredi-šta za stotine tisuća hodočasnika.
