Epidot
Izvor: Wikipedija
| Epidot | |
|---|---|
 |
|
| Opće značajke | |
| Kategorija | Mineral |
| Grupa | sorosilikati |
| Kemijska formula | Ca2(Al,Fe)3(SiO4)3(OH) |
| Identifikacija | |
| Boja | pistacijo zelena do žućkasto ili smećkasto zelena, ponekad smeđa ili crna |
| Habitus | dugi prizmatični, ponekad tabularni kristali s tipičnim baznim pinakoidom; terminalne plohe završavaju u obliku piramide; masivni, ponekad vlaknasti ili zrnati agregati |
| Kristalni sustav i klasa | monoklinski, 2/m |
| Kalavost | dobra u smijeru izdužene osi |
| Lom | neravan do školjkast |
| Tvrdoća | 6-7 |
| Sjaj | staklast |
| Indeks loma svjetlosti | |
| Pleokroizam | izrazit |
| Ogreb | bijeli do sivi |
| Specifična težina | 3.3-3.5 |
| Talište | |
| Topivost | |
| Prozirnost | prozirni do poluprozirni |
| Dolazi uz minerale | kalcit, biotit, hornblenda, aktinolit, andradit; u spilitima |
| Ostalo | prutanje |
Epidot je kalcijsko-alumo-željezoviti sorosilikat, s kemijskom formulom Ca2(Al,Fe)3(SiO4)3(OH). Kristalizira u monoklinskom kristalnom sustavu. Dobro razvijeni kristali česta su pojava, a prizmatičnog su habitusa. Smjer izduženja okomit je na ravninu simetrije. Plohe su često duboko isprutane, a kristali su često u sraslacima. Mnoge karakteristike ovog minerala variraju zbog promjenjivog udjela elemenata u kemijskom sastavu (pr. željeza). Tvrdoća je 6.5. Boja je zelena, siva, smeđa do crna, ali tipična je žućkastozelena nijansa ili boja pistacija. Pleokroizam je jak, a boje koje se pojavljuju pleokroizmom su obično nijanse zelene, žute i smeđe.
Klinozoisit je bijeli do svijetlo ružičasti varijetet epidota koji sadrži vrlo mali udio željeza i ima kemijsku strukturu jednaku onoj rompskog minerala zoisita.
Sadržaj |
[uredi] Nalazišta i ležišta
Epidot je vrlo čest stijenski mineral, ali je sekundarnog tipa. Pojavljuje se u kristalinskim vapnencima i škriljavcima metamorfnog postanka. Također je produkt hidrotermalnih alteracija različitih minerala (feldspata, tinjaca, piroksena, amfibola, granata i dr.) koji grade magmatske stijene. Stijene građene od kvarca i epidota poznate su pod nazivom epidozit.
Dobro razvijeni kristali epidota nađeni su na mnogim lokalitetima, npr.: Knappenwand kraj Großvenedigera u Untersulzbachthala u Salzburgu, veličanstveni, tamnozeleni kristali dugoprizmatičnog habitusa nađeni su u šupljinama epidotnih škriljavaca, zajedno s azbestom, adularom, kalcitom i apatitom; dolina Ala i Traversella u Piedmontu; Arendal u Norveškoj; Le Bourg-d'Oisans u Dauphinéu; Haddam u Connecticutu; Prince of Wales Island u Alaski (ovdje su nađeni veliki, tamnozeleni, tabularni kristali, zajedno s bakrenim rudama, u metamorfoziranim vapnencima).
Savršeno prozirni, tamnozeleni kristali iz Knappenwanda te iz Brazila ponekad se režu u drago kamenje.
[uredi] Slični minerali
U istoj izomorfnoj seriji s epidotom jesu i minerali pijemontit i allanit, koji se mogu opisati kao manganski i cerijski epidoti.
Pijemontit se pojavljuje kao mali, crvenkasto-crni, monoklinski kristal u manganskim rudnicima San Marcela, kraj Ivrea u Piedmontu, te u kristalinskim škriljavcima na nekoliko lokaliteta u Japanu. Ružičasta boja egipatskog porfido rosso antico mramora rezultat je prisutnosti ovog minerala.
Allanit ima jednaku kemijsku formulu kao i epidot, ali sadrži metale iz cerijeve grupe: (Ca,Ce,La,Y)2(Al,Fe)3(SiO4)3(OH). Vanjskom pojavom razlikuje se od samog epidota time što je crn ili tamnosmeđ, smolastog sjaja i opáki (neproziran) u agregatima. Nadalje, ima jako slabu ili nikakvu kalavost, a dobro razvijeni kristali su rijetki. Kristalografske i optičke karakteristike jednake su onima kod epidota; pleokroizam je jak, u crvenkastim, žućkastim i zelenkasto-smeđim nijansama. Iako nije čest mineral, allanit je široko rasporstranjen kao primarni sastojak mnogih kristalinskih stijena, gnajseva, granita, sijenita, riolita, andezita i drugih. Prvi put je pronađen u granitima na istoku Grenlanda, a opisao ga je Thomas Allan 1808., prema kome je mineral i dobio ime. Allanit je mineral koji lako alterira u kontaktu s vodom, te postaje optički izotropan ili amorfan: zbog toga raspoznajemo nekoliko varijeteta, s mnogo različitih imena. Ortit je ime koje je prvi put upotrijebio Jöns Berzelius 1818. godine, a dao ga je hidratnom varijetetu formiranom u obliku prizmatičnih kristala, ponekad i preko 30 cm dugačkom, nađenom u Finbou, kraj Faluna u Švedskoj.
Epidot je tipičan mineral kontaktnih metamorfoza i hidrotermalnih izmjena minerala. Nalazimo ga, zajedno s kvarcom, na Zagrebačkoj gori. Rezistentan je, pa ga nalazimo i u sedimentima, kao tešku mineralnu frakciju. Čvrstu otopinu između epidota i pijemontita nalazimo kod sela Nežilovo u Makedojiji. Allanita ima u pegmatitima Skandinavije, Meksika i Kanade. Upotrebljavamo ga kao izvor za dobivanje elemenata rijetkih zemalja.
[uredi] Upotreba
Čisti i dobro razvijeni epidoti koriste se kao drago kamenje te kao ukrasno kamenje. Moguće ga i sintetski prirediti.
