Dalibor Brozović
Izvor: Wikipedija
Dalibor Brozović (Sarajevo, 1927.), hrvatski jezikoslovac
Pučku školu pohađao je u Zenici, gimnaziju u Visokom, Sarajevu i Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Doktorirao 1957. disertacijom Govori u dolini rijeke Fojnice. Asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, lektor i predavač na Sveučilištu u Ljubljani. Od 1956. do 1990. profesor na Filozofskome fakultetu u Zadru. Brozović je jedan od autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je označila početak kraj jugoslavenskoga jezičnoga unitarizma i nametanja hibridnoga srpsko-hrvatskoga jezika. Član je HAZU. Potkraj osamdesetih suosnivač i potpredsjednik HDZ-a (potpredsjednik predsjedništva Republike Hrvatske, saborski zastupnik). Od 1991. do 2000. glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. Član uredništva Europskoga i Općeslavenskoga dijalektološkoga atlasa. Brozović je objavio mnoštvo radova iz područja općega jezikoslovlja, slavistike te dijalektologije i povijesti hrvatskoga standardnoga jezika. Izuzetno su važne njegove studije iz standardologije slavenskih jezika (poglavito u knjizi "Standardni jezik", 1970). Uz obilje vrijednih studija iz hrvatske dijalektologije, fonologije i povijesnoporedbene lingvistike, Brozović je, koristeći konceptualni instrumentarij strukturalne lingvistike (Havranek, Trubeckoj, Jakobson) ocrtao posve novu sliku hrvatske jezične povijesti koja je zamijenila rudimentarni i često pogrješni prikaz kakav je vladao u udžbenicima koji su slijedili zastarjeli mladogramatičarski pojmovni aparat i pristup. U maestralnoj studiji Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, 1978, Brozović je podijelio hrvatski jezičnopovijesni razvoj u 3 predstandardna razdoblja i 3 standardna (za bolje objašnjenje pogledati poveznicu), s početcima standardizacije oko 1600. i uznapredovalim procesom 1750- time bitno promijenivši doatada vladajuće predočbe koje su se sredotočile na ulogu Hrvatskoga narodnog preporoda i Ljudevita Gaja.
Ostala djela:
- Rječnik jezika ili jezik rječnika (Zagreb, 1969.),
- Standardni jezik (Zagreb, 1970.),
- Deset teza o hrvatskome jeziku (Zagreb, 1971.),
- Fonologija hrvatskoga književnog jezika u knjizi Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika (Zagreb, 1991.).
