Mišljenja uleme
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ovaj članak je predložen za brisanje. Korisnici Wikipedije u narednom kratkom periodu mogu da iznose svoja mišljenja o ovome.
Razlog predlaganja za brisanje je: članak nije napisan enciklopedijskim stilom
Ukoliko se ne slažete sa brisanjem ovog članka, molimo ukratko pojasnite na stranici za glasanje (detaljna razjašnjenja možete ostaviti i objasniti na stranici za razgovor). Samu ovu poruku obrišite jedino ako namerjavate da prepravite članak, ili nakon što se do odluke da se članak zadrži dođe na stranicu Wikipedia:Kandidati za brisanje.
Sadržaj |
[izmijeni] Uvod
(Ovaj članak je postavljen radi informativnog dodatka glavnom članku)..
Ovdje se nalaze izvodi islamskih učenjaka i poglavara koji na svoj način dokazuju i ukazuju da sihr, šejtan, džin i sihirbazi postoje u islamu (iako se u javnosti skoro ništa ne zna o tome), te i izvodi iz samog Kur'ana (brojni hadisi, sure, ajeti) koji ukazuju na to da je i to dio islama i islamskog vjerovanja.
[izmijeni] Primjeri
1. El-Hattabi, rahmetullahi alejhi, je rekao: "Prirodoslovci su zanijekali sihr i porekli njegovo djelovanje. A poznato je da sihr postoji i da je stvarnost. Mnogi narodi, poput Arapa, Hindusa i Rimljana skloni su u tome da sihr postoji, a oni su najbolji stanovnici ove zemlje, najučeniji su i najmudriji. Allah, dželle šanuhu, je rekao: "Oni uče ljude vradžbini." (El-Bekara, ajet, 102), i naredio je da tražimo utočište od njega. „I utičem se Gospodaru od zla smutljivca kada smutnju sije.“ (El-Felek, ajet, 4)
I od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se u tu svrhu prenose brojni hadisi koje negira samo onaj koji poriče ono što je očevidno i nužno. Ulema se razišla oko adekvatne kazne za sihirbaza... Ono što nema osnove ne može ni biti na stepenu nečega što je poznato i o čemu se pročulo. Negiranje sihra je neznanje, a raspravljati sa onim ko ga negira besmisleno je i beskorisno.[1]
2. El-Kurtubi, rahimehullah, je rekao: "Učenjaci Ehlis-sunneta smatraju da je sihr utvrđen i da postoji, a većina Mu’tezila i Ebu Ishak El-Istrabadi smatraju da sihr nema osnove, već da se ustvari radi o obmanjivanju, pričinjavanju, sugestiji i prikazivanju stvari drugačijim nego što izgledaju. Takav je primjer obmane i madžioničarskih trikova, kao što Allah, dželle šanuhu, kaže: „...pričinilo im se da se one kreću.“
Nije rekao da se one uistinu kreću, nego je rekao: "pričinilo im se." Također kaže: "Opčarali su oči ljudi."
El-Hattabi dalje spominje: “U tome nema nikakva dokaza, jer i mi ne poričemo da pričinjavanje spada u okvire sihra. Međutim, desile su se neke stvari koje razum dozvoljava i za njih se čulo. Neke od njih su spomenute u ajetu koji govori o sihru i njegovom podučavanju. Da nije stvaran ne bi bio ni izučavan, i ne bi nas Allah obavijestio u Kur’anu da šejtani uče ljude sihru, što upućuje na to da on stvarno postoji. Isto se spominje i u kazivanju o Faraonovim vračarima:
"I dođoše sa velikom vradžbinom."
I u suri El-Felek. Svi se mufessiri slažu da je povod objave ove sure sihr koji je Lubejd ibnul-E’asam napravio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Slučaj je spomenut u hadisu kojeg prenose El-Buhari i Muslim i drugom od Aiše, radijallahu anha, kada je rekla:
"Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, opsihrio je jevrej iz plemena Zurejk. Kažu da se zvao Lubejd ibnul-E’asam...."
U istom hadisu stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je sihr prestao djelovati, rekao:
"Uistinu me je Allah izliječio."
Izlječenje biva sa uklanjanjem bolesti, što upućuje da je to istinito i činjenično. Nepotrebno je o postojanju sihra više raspravljati nakon što su i Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome izvijestili i jasno uputili na njegovo postojanje. Nema nikakve koristi niti štete u tome što se istini o postojanju sihra suprostavljaju Mu’tezile i njima slični, kada znamo da većina uleme zastupa suprotno mišljenje.
On dalje kaže: “Sihr se u prošlim vremenima mnogo proširio i o njemu su ljudi puno pričali, Nije zapamćeno ni od ashaba ni od tabi’ina da su negirali postojanje sihra.[2]
3. El-Ma’ziri, rahimehullah, je rekao: “Sihr je potvrđena stvar i on je realnost. Ima uticaj na onoga kome je napravljen, iako postoje ljudi koji smatraju da je on nestvaran, a da je ono što se desi, kao posljedica sihra, iluzija i pokvarena lažna mašta.
Sve što je navedeno o neutemeljenosti sihra neistinito je, jer ga je Uzvišeni Allah spomenuo u Svojoj Časnoj Knjizi. On se uči, i putem njega se postaje kafir. Njime se može razdvojiti muž od žene. U hadisu koji govori o opsihrenosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, spominje se da je on načinjen od stvari i predmeta koji se zakopavaju i vade. Stvari i predmeti su materijalne prirode. Sve što smo spomenuli, ne može se desiti kod stvari koje nisu realne i stvarne. Kako se može izučavati ono što nije istinito i stvarno?
On dalje kaže: "Nije pojmljivo da Allah izmijeni ustaljene prirodne pojave izgovorom formula, ili spajanjem substanci i određenih snaga, na način koji ne zna niko osim sihirbaz."
Ko se osvjedočio u postojanje supstanci poput droga koje imaju smrtonosno djelovanje ili koje izazivaju bolesti ili one koje dovode do izliječenja kao što su antibiotici, nije mu teško shvatiti da se sihirbaz može izdvojiti u vezi poznavanja smrtonosnih snaga ili riječi koje dovode do razdvajanja.[3]
4. En-Nevevi, rahimehullah, kaže: "Istina je da je sihr realnost. Većina uleme se u tome slaže, a na to upućuju i Kur’an i Sunnet."
5. Ibnu Kudame, rahimehullah, rekao je: “Sihr je istina. Posljedica sihra može biti ubistvo, bolest, razdvajanje muža od žene tako što će se sustezati od spolnog općenja sa njom. Postalo je rašireno među narodom postojanje kompliciranih odnosa među bračnim drugovima kao posljedica sihra. Zbog toga muškarac nije u stanju da priđe ženi. Kada se sihr ukloni, komplikacije nestaju. Toliko toga je preneseno o sihirbazima, tako da je nemoguće i pomisliti da se radi o potvorama ili lažima.
6. Ebu Muhammed El-Makdisi, rahimehullah, rekao je u svom djelu "El-Kafi": “Sihr je vračanje, zapisi i vezivanje čvorova. Ima uticaj na srce i tijelo, pa se kao posljedica toga javljaju bolesti, ubistva i razdvajanje bračnih drugova, a Uzvišeni Allah kaže:
"Učili su od njih kako će muža od žene rastaviti." (El-Bekara, ajet, 122)
U drugom ajetu kaže:
"Utječem se Allahu od zle smutnje smutljivaca koji pušu u uzlove." (El-Felek, ajet, 4)
To jest: od zla vračara koji pušu u uzlove i koji vezuju sihr u uzlove. Da sihr nije realnost, Allah, dželle šanuhu, ne bi naređivao da tražimo Njegovu zaštitu od djelovanja sihra.[4]
7. Veliki učenjak Ibnul-Kajjim, rahimehullah, u djelu "Beda’iul-Fevaid" kaže: "Allahove riječi: „I od zla smutnje smutljivaca koji pušu u uzlove“ i hadis kojeg prenosi Aiša, radijallahu anha, upućuju na djelovanje sihra i na to da je on stvarnost.[5]
8. Ebul-’Izz El-Hanefi, rahimehullah, kaže: “Ulema je dugo raspravljala o sihru i njegovim vrstama. Većina njih tvrdi da on ima udjela u uzrokovanju smrti i bolesti onoga kome je napravljen bez vidljivog vanjskog utjecaja
[izmijeni] Islamski stav u pogledu sihra
1. Imam Malik, Allah mu se smilovao, rekao je: “Sihirbaz koji pravi sihr, a to i ne cini niko osim sihirbaz, slican je onom za koga Allah kaze:
"Znali su da onaj koji tom vjestinom vlada nece nikakve srece na onom svijetu imati." (El-Bekara: 102),
I ja smatram da se treba ubiti osoba koja to cini.”[1]
2. Ibnu Kudame, Allah mu se smilovao, rekao je: "Kazna za sihirbaza je ubistvo". Ovo misljenje se prenosi od Omera ibnul-Hattaba, Osmana ibnu Affana, Ibnu Omera, Hafse, Dzundub ibnu Abdullaha, Dzundub ibnu Ka’ba, Kajsa ibnu Sa’da, Omer ibnu Abdul-Aziza, a tako misle i Ebu Hanife i Malik.
3. El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, rekao je: "Islamski pravnici su se razisli u pogledu propisa o sihirbazu muslimanu i nemuslimanu, tako da je Malik misljenja da ako sihirbaz licno nekog opsihri, a njegov sihr bude izvrsen putem rijeci koje u sebi sadrze kufr, onda ga treba ubiti i ne treba pri tome od njega traziti da se pokaje. Njegovo pokajanje se ne prima, zato sto je sihr stvar kojom on zeli da se prikrije i zato sto je Allah sihr nazvao nevjerstvom: „...a njih dvojica nisu nikog ucili dok nisu rekli: “Mi samo iskusavamo, i ti ne budi nevjernik.“ (El-Bekara: 102)
Ovo je misljenje Ahmed ibnu Hanbela, Ebu Sevra, Ishaka, Safije i Ebu Hanife. Treba napomenuti da je poznato misljenje Safije da ne treba ubiti sihirbaza samo zbog sihra, nego se on ubija u odmazdi, tj. u slucaju da je on nekog sihrom ubio.
4. Ibnu Munzir, Allah mu se smilovao, kaze: “Kada covjek potvrdi da je nekog opsihrio rijecima kufra, duznost je da se ta osoba ubije ako se ne pokaje, isto se radi ako postoji ocigledan dokaz protiv njega, kao sto je ocigledan kufr. A ako se ispostavi da govor kojim je on nekog opsihrio, ne sadrzi u sebi kufr, onda ga nije dozvoljeno ubiti. A ako opsihrenog spopane ludost i gubitak pameti kao poslijedica sihra, treba nad njim izvrsiti odmazdu ako je to bilo namjerno, a ako nije bilo namjerno, onda treba dati krvarinu njegovoj porodici.[2]
5. Hafiz Ibnu Kesir, Allah mu se smilovao, je rekao: "Oni koji sihirbaze smatraju nevjernicima dokazuju to ajetom: "A da su vjerovali i bili bogobojazni..." Tako se prenosi od Ahmed ibnu Hanbela i drugih prethodnika. Jedni su rekli da se takav ne smatra nevjernikom vec ga samo treba kazniti. Tako se prenosi od Safije i Ahmeda koji kazu: „Obavijestio nas je Sufjan ibnu Ujejne od Amr ibnu Dinara da je cuo Bedzleta ibnu Abdeta da je rekao: “Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, je pisao pismo u kojem nareduje da se ubiju svaki sihirbaz i sihirbazica, pa smo ubili tri sihirbaza.“[3]
Poznato je da je Hafsu opsihrila jedna ropkinja, pa je naredila da se ubije i bila je ubijena. Imam Ahmed je rekao: "Zabiljezeno je od trojice Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, drugova da treba ubijati sihirbaze."[4]
6. Hafiz Ibnu-Hadzer je rekao: "Malik zastupa misljenje da je presuda za sihirbaza kao i presuda za odmetnika od vjere i ne prima mu se tevba. Bice ubijen kada se utvrdi da je pravio sihr. Tako isto misle i Ahmed ibnu Hanbel. A Safija kaze: „Nece se ubiti osim ako on sam prizna da je nekoga ubio svojim sihrom.“[5]
[izmijeni] Zakljucak
Jasno nam je da je vecina uleme na stanovistu da sihirbaza treba ubiti. Jedino imam Safija misli da ga ne treba ubiti osim ako je on ubio sihrom. U tom slucaju njegovo ubistvo se smatra odmazdom.
[izmijeni] Stav o kršćanskom ili jevrejskom sihirbazu
1. Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, je rekao: "Bit ce ubijen na osnovu opcih dokaza (iz hadisa), i zato sto je sihr zlo koje je rezultiralo ubistvom muslimana, a ubistvo muslimana zahtijeva ubistvo zimmije (sticenikom iz druge vjere u muslimanskoj zemlji)."[6]
2. Malik, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ne treba ubiti sihirbaza sljedbenika knjige (kitabiju) osim ako je on svojim sihrom ubio nekoga. Ako takav sihr nanese stetu muslimanu, koja nije u skladu sa ugovorom koji je zimmija potpisao sa islamskom drzavom, on time sam krsi ugovor te postaje dozvoljeno njegovo ubistvo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ubio Lubejda Ibnul-Ea’sama zato sto se on nikada nikome nije svetio zbog sebe licno, i zato sto se bojao ako ga ubije da se time ne prosiri smutnja medu muslimanima, i njegovim saveznicima iz redova ensarija.[7]
3. Safija, Allah mu se smilovao, rekao je: "Nije dozvoljeno ubiti sihirbaza iz redova krscana ili jevreja, osim ako je on nekoga ubio svojim sihrom. U tom slucaju ga je dozvoljeno ubiti."[8]
4. Ibnu Kudame, Allah mu se smilovao, rekao je: "Sto se tice sihirbaza pripadnika ehli-kitabija, on se ne ubija osim ako je on sam ubio svojim sihrom. Uglavnom se ubija iz odmazde, kao sto je utvrdeno da je Lubejd ibnul-Ea’sam opsihrio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On ga nije ubio. Sirk je tezi od sihra, a kafir se radi sirka ne ubija. Postojeci dokazi govore da musliman sihirbaz bavljenjem sihrom postaje kafirom. Tako je neispravna analogija da se pripadnici drugih vjera trebaju ubijati zbog sihra, jer kada ozenjen krscanin pocini zinaluk, zbog toga nece biti ubijen, dok musliman biva kamenovan."[9] Allah najbolje zna
