Hilafet

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

[izmijeni] Hilafet - islamski oblik vladavine

Svakom onom ko se bavi proučavanjem islama, bio on musliman ili ne, nameće se pitanje: kakav je stav islama u vezi sa pitanjem vlasti i države? Da li islam u suštini, u svojim učenjima i pogledima na svijet, zahtijeva od sljedbenika uzvišene vjere, da na svojim učenjima uspostave državu? Možda će odgovor svih istraživača na to pitanje u suštini biti isti, bez obzira da li su muslimani ili ne i da li žele uspostavu islamske države ili to ne žele.

Najvjerovatnije će se svako od njih sjetiti Medine, grada države, gdje su muslimani osnovali prvu državu u najranijem periodu islama. Međutim, kako se može opovrgnuti ta tvrdnja, time što su muslimani u toj državi bili većina, bili su zajednica koja je u sebi sadržavala i obuhvatala druge narode. Na osnovu toga ne može se reći da su osnovali prvobitnu državu zato što je to islam zahtijevao od njih. Ne uradili su to iz potrebe, zbog situacije koja je od njih zahtijevala da urede tu zajednicu, da uspostave u nju državne ustanove i vlast kako bi u njoj udobnije živjeli i njome vladali. Da bismo mogli odgovoriti na gore postavljeno pitanje, neophodno je da se obratimo na osnovne izvore islama, Kur'an i sunnet, da bismo vidjeli da li islam traži od svojih sljedbenika uspostavljanje države i vlasti. Zato ćemo izložiti propise i norme navedenih izvora i vidjeti da li oni nalažu uspostavu države u islamu.

Prvo – Posmatrajući kur'anske naredbe i zabrane da se zaključiti da je dio naredbi i zabrana nemoguće realizovati i primijeniti bez postojanja vlasti i države, koje će ih registrovati i primijeniti. Npr. krivično pravo i islam nemoguće je primijeniti bez postojanja države i vlasti, i bez represivnih mjera kao što su kazne za krađu, ubistvo, prostituciju i druge šerijatske kazne (hudud), kao i kriminal raznih vrsta. Sve kur'anske naredbe nije moguće primijeniti bez postojanja države i njenih aparata. Kako je moguće prepustiti primjenu spomenutih naredbi pojedincima, bez sudstva i vlasti. Sve su to teške kazne. Npr. progonstvo, smrtne kazne, odsijecanja ruke, bičevanja, kamenovanja itd. Takve kazne zahtijevaju sudski proces i presudu i ne mogu se prepustiti volji pojedinca. Kur'an sadržava i različite propise o finansijama, koji se odnose na obavezno familijarno potpomaganje, na nasljedstvo i njegovu podjelu, na zekjat i način njegove podjele. Nemoguće je zamisliti da te propise izvršava svako ko je dužan, ako ne bi bilo vlasti koja će ih prisiliti i obavezati na izvršenje tih propisa, ako to dobrovoljno ne urade. U tom smislu Kur'an je odredio kategorije ljudi kojima se daje zekjat. Jedna od njih su i (sakupljači zekjata), a sakupljač u islamskoj terminologiji je službenik, a nemoguće je nazvati nekoga službenikom ako ne postoji država, koja u svom ministarstvu finansija ima i sistem zekjata, gdje će ovaj službenik biti zaposlen i gdje će raditi i za taj svoj rad dobiti novčanu nadoknadu. U Kur'anu se nalaze i ajeti koji pozivaju na džihad, (kako bi Allahov zakon zavladao svijetom, u cilju čuvanja i zaštite vjere, te odbrane i otklanjanje neprijateljstva i agresije prema muslimanima, njihovim državama i teritorijama, kako bi se zaštitili slabi i nemoćni, žene i djeca. To su pozivi i naredbe muslimanima u brojnim ajetima sura: El-Bekare, En-Nisa, Et-Tevbe...

Brojni ajeti regulišu propise o pitanjima koje je uzrokovao džihad i borba na Allahovu putu, kao što su podjela ratnog plijena, propisi o ratnim zarobljenicima itd. Nemoguće je da Allah, dž.š, zaduži spomenutim propisima pojedinca, zato je neophodno postojanje sistema jer nemoguće je izvršiti tražene propise bez vlasti političkog sistema i vladara, koji će preuzeti realizaciju datih propisa na mjestu i u vremenu koji im odgovaraju, pa će on objaviti rat, voditi borbu, potpisati primirje, podijeliti ratni plijen i riješiti problem ratnih zarobljenika. Kur'an sadržava i propise i upute koji regulišu dužnost vladara. Tako Uzvišeni veli:

'Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjerite i kada ljudima sudite, da pravedno sudite.' (En-Nisa, 58). U sljedećem ajetu iste sure su navedene obaveze podanika gdje Allah, dž.š, kaže: 'O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.' (En-Nisa, 59). A kada dođe do nesporazuma između vladara i podanika, Allah, dž.š, naređuje sljedeće: 'A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku ako vjerujete u Allaha i onaj svijet, to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.'(En-Nisa, 59) Svi ti propisi su iz krivičnog , financijskog, državnog i ustavnog prava, nelogično bi bilo propisivati ih i zaduživati muslimana koji vjeruje da Allahova naredba znači vadžib, obligatnu dužnost tj. obavezno njeno sprovođenje i veliki je grijeh ako se ne sprovede, osim ako se ne shvati da ove božanske naredbe stavljaju u obaveznost muslimanima uspostavu vlasti i osnivanje države. Također, nelogično bi bilo da islam nudi ove propise državi koja ne prizna islam, niti je uspostavljena na islamskom vjerovanju i islamskim načelima.

Drugo – Mnogi hadisi Poslanika, a.s, jasno upućuju da je politički sistem, vlast i država dio islama koji je dostavljen ljudima. Čak sadrže i nove termine o ideji države, koji odgovaraju novim shvatanjima u toj oblasti. Poslanik, a.s, potvrdio je nužnost uređenja grupe i zajednice, sljedećim riječima: 'Nije dozvoljeno trojici kada su na putu da budu bez vođe', (Ahmed) a u drugoj predaji stoji: 'Kada trojica krenu na put neka uzmu jednog za vođu.' (Ebu Davud). Ibn Tejmije izvodi zaključak iz navedenih hadisa i veli: 'Poslanik, a.s, naredio je da se izabere vođa u maloj, nestalnoj zajednici... zato je vadžib uspostaviti vlast sa vjerske i ibadetske strane, da bi se njom približavalo Allahu, dž.š.' U mnogim hadisima spominje se riječ imam da bi uputila na vladara. Tako u jednom hadisu stoji: 'Vođa naroda je pastir i on je odgovoran za svoje stado' (Buhari i Muslim). U mnogim hadisima spominje se pravedan imam, tj. pravedan vladar, kao u hadisu: 'Sedmoricu će Allah staviti u hlad, od njih je i pravredan vladar', kao i hadis u kom stoji: 'Trojici se ne odbija dova, jedan od njih je i pravedan vladar', kao i hadis u kom se kaže: 'Jedan dan pravednog vladara bolji je od šezdeset godina ibadeta.' Postoje i hadisi u kojima Poslanik, a.s, jasno stavlja u dužnost muslimanima, da žive u islamskoj državi i da joj daju prisegu na pokornost, tj. bej'u o čemu svjedoče sljedeći hadisi: 'Ko umre, a ne bude za vratom imao prisegu, umrijeće džahilijetskom smrću'. U drugom rivajetu kaže se: '...ne bude imao vladara'. Također, Poslanik, a.s, veli: 'Ko izađe iz pokornosti (vladaru) i napusti džemat (zajednicu), njegova smrt je džahilijetska.' (Muslim.) 'Ko izađe iz pokornosti svom vladaru, doći će na Sudnji dan, bez ikakvih argumenata.' (Muslim)

Hadisi koji govore o ovom pitanju brojni su. Međutim, svi se odnose na nužnost bej'e (prisege), i nužnost življenja u islamskoj državi, kao i neophodnosti pokoravanja legalnom vladaru u stvarima koje u islamu nisu zabranjene.

Treće – Poslanikova praksa i postupci kao i njegovi govori i upute drugi su izvor islama. Poznato je da je on uistinu osnovao državu, i da je, pored toga što je bio Poslanik, bio i vođa muslimana, njihov zapovjednik i državnik. On je postavljao službenika i sudiju, potpisivao primirje, slao vojsku, sakupljao zekjat i ratni plijen i dijelio ih određenim kategorijama stanovništva, kao što je izvršavao i krivični zakon, te slao izaslanike i delegacije stranim vladarima. Svi spomenuti postupci su, bez sumnje, djela vlasti i države. Da je islam bio odvojen od vlasti, gore navedena djela ne bi činio Poslanik, a.s. Međutim, njegovi postupci primjer su koji treba slijediti, jer on je, Poslanik, s.a.v.s, uzor muslimanima na svim životnim poljima. Zato se Ebu Bekr, kao i svaki legalan muslimanski vladar, naziva halifom (zamjenik), jer on je naslijedio, zamijenio, Muhammeda, a.s, samo u državnim poslovima a ne u nečem drugom, kao u poslanstvu npr. zato što je Poslanik, s.a.v.s, posljednji poslanik i nema poslije njega poslanika. I njihovo nasljedstvo upravo se ogleda u atributu vladara muslimana, vođe i predsjednika njihove države, a ne u nasljeđivanju poslanika. Titule, kao što su imam, halifa i emirul mu'minin odobrene su zato da se napravi razlika između islamskih shvatanja države i vladara, i shvatanja države i vladara starih kraljevina drugih naroda, kao što su Perzijanci i Rimljani, pošto je značajna razlika između njihovog i islamskog shvatanja države i vladara, što je predstavljalo novinu u dotadašnjim političkim sistemima.

Četvrto – Neoklijevanje i neprotivljenje najpoznatijih ashaba da nakon Poslanikove smrti izaberu vođu muslimanima, koji će ga slijediti u spomenutom svojstvu jasan je dokaz svakom ko razuma ima; ko trezveno gleda svojim očima vidi da je uspostavljanje države, vlasti i vladara, nužni dio islama, bez čega islam ne može da opstane niti muslimani mogu biti pravi i potpuni. Poznato je da se konsenzus ashaba o nekom vjerskom pitanju smatra dokazom i argumentom njegove legalnosti. Dovoljno je istaći da je njihovo shvatanje islama izvor muslimanima, zbog toga što su oni direktno uzeli islam od Poslanika, a.s, i iz Kur'ana koji je objavljen njihovim jezikom i da su oni živjeli u ambijentu objavljivanja upute, shvatanja, razumijevanja i primjene Kur'ana.

Peto – Ko proučava islam, zapaziće da su muslimanske vođe i njihova ulema, od početka islama pa sve do danas, uvrštavale poglavlje imameta u svoja prava djela, poneko čak i u akidska. Sve to upućuje da su muslimani u svim vremenima bili saglasni da je politika i vlast dio islama i da islam obavezuje svoje sljedbenike na uspostavu države.

Šesto – Pored svih jasnih i nepobitnih dokaza da je islam vjera i država, politika i zakon, i da je uspostavljanje države stroga obaveza za sve muslimane, ipak, postoji određena grupa muslimana koji sebe nazivaju modernistima i reformatorima i koji javno niječu ovu realnost. Za vrijeme rata pisac ovih redova lično se uvjerio u to, kada mu je jedan od modernista rekao da se odredi prilikom pisanja i prevođenja i da jasno razdvoji političko od vjerskog, kao i prije nekoliko mjeseci, kada je upitao jednog od 'reformista': 'Zar nema u islamu politike?', naljutio se i nije znao šta da odgovori. Spomenuti smatraju da islam nije ništa drugo do vjerska misija, tj. da je to samo vjerovanje ili duhovna veza između čovjeka i njegovog Gospodara, zato oni negiraju da islam ima ikakve veze sa materijalnim svijetom, sa pitanjem rata, finansija, a prije svega, političkim pitanjima. Poznata je njihova parola: 'Vjera je jedno, a politika je nešto drugo.' Takvim vjerovatno, navedeni dokazi nisu dovoljni i neće ih uvjeriti da su politika i država dio islama, jer će reći da svako navodi vodu na svoj mlin. Zato ćemo ovdje navesti mišljenja nekoliko njihovih simpatizera, orijentalista i zapadnih istraživača, ne bi li se uvjerili u to, jer smatram da ne mogu tvrditi da su veći racionalisti od njih, niti da od njih više koriste nove naučne metode u svojim istraživanjima i analizama.

Dr. V. Fitzgerald veli: 'Islam nije samo religija, nego je i politički sistem. Iako su se u posljednje vrijeme pojavili muslimani koji sebe nazivaju modernistima, koji nastoje da razdvoje te dvije stvari, ipak je sva islamska misao sagrađena na temeljima te dvije međusobno povezane stvari. Nemoguće je razdvojiti jednu od druge.' Profesor C.A. Nallino veli: 'Muhammed je osnovao u isto vrijeme religiju i vjeru.' Dr. Schacht veli: 'Islam je više od religije. On takođe sadržava političke i pravne teorije. Ukratko, on je savršeni kulturni sistem koji obuhvata i vjeru i državu.' D.B. Macdonald veli: 'Ovdje, tj. u Medini, osnovana je prva islamska država i postavljena su osnovna načela islamskog zakona.' T. Arnold veli: 'Poslanik je u isto vrijeme bio vjerski vođa i predsjednik države.' Profesor Gib veli: 'Nama je postalo jasno da islam nije bio samo pojedinačna vjerska dogmatika, nego je dovelo do uspostavljanja samostalne zajednice koja je imala svoje posebne zakone i sisteme.'

Sve navedene izjave više su nego jasne: Po svakoj od njih islam je vjera i država, čemu ne treba nikakav komentar. Važnim je napomenuti da je politički sistem dio islama i da je to potvrđeno, kao što smo vidjeli, Kur'anom, hadisom i najvećim stepenom konsenzusa, tj. konsenzusom ashaba. Svaki ko bude negirao da je politika dio islama i da je od islama, nakon što to sazna, izlazi iz islama i postaje nemuslimanom, što je veoma opasan i klizav teren. Zato, savjet braći da se olahko ne upuštaju u negiranje i potvrđivanje stvari o kojima nemaju dovoljno znanja.

Ideološki temelji političkog sistema u islamu

Politički sistem i država u islamu imaju načela na kojima počivaju. Zato je neophodno, prije objašnjenja tih načela, objasniti ideološka načela iz kojih se crpe ti politički principi, jer su jaka garancija za njihovu realizaciju, postojnost i opstanak daleko od strasti, ćejfova i poigravanja sa njima. Zato ćemo se ukratko osvrnuti na ta ideološka načela.

1 – Jednakost u ljudskosti i jednakost u pravima i obavezama

Ljudi su svi, bez obzira na nacionalnost, boju, društveni položaj, funkcije koje obavljaju i imetak koji posjeduju Allahovi robovi i istog porijekla. Nema razlike među njima u ljudskosti, u pravima i obavezama. To je osnovno i temeljno islamsko vjerovanje. Na temelju tog vjerovanja vladar i njegovi podanici su u šerijatu ravnopravni u pravima i obavezama i nema nikakve prednosti jedan nad drugima, jer se odlike ogledaju u poslu, trudu, podjeli poslova i različitosti specijalnosti. Takođe treba naglasiti da niko nije pošteđen odgovornosti. Svako je odgovoran za svoj posao. Niko nema imunitet koji bi ga oslobodio obaveze koju mora da izvrši, da ga oslobodi odgovornosti ili da ga zaštiti od posljedica zbog neizvršenja.

2 – Nema apsolutne pokornosti nikome osim Allahu

Niko od ljudi, bio to pojedinac ili grupa, partija, preduzeće, zajednica ne zaslužuje apsolutno pokoravnje drugih bez ikakvih ograničenja. Apsolutnu pokornost zaslužuje samo Allah, Stvoritelj ljudi, nebesa i zemlje, i niko drugi. Odnosi između vladara i podanika, između pojedinca i vlasti, između građanina i države ustrojen je odnos. To je pokornost, ograničena šerijatom, njegovim propisima i načelima, a nije slijepo i apsolutno potčinjavanje. Ta pokornost je ograničena propisima određenog sistema, gdje vladar nema moći da ih promijeni, jer je to božanski sistem, koji potpuno odgovara ljudima, i On je sudija između vladara i njegovih podanika, kada nastane sukob i neslaganje među njima. U islamskom političkom sistemu vladar se u svojim postupcima i primjeni vlasti mora povinovati kontroli, obračunu i prigovoru. Islamski ummet ima pravo da savjetuje vladara ili da ga razriješi dužnosti, ukoliko se u svojim postupcima i primjeni vlasti suprostavi šerijatu i njegovim načelima, te u drugim prilikama koje su odredili islamski pravnici, kao npr. nemoć vladara da obavlja svoju funkciju, itd. To najbolje potvrđuje govor prvog Poslanikovog zamjenika (halife) Ebu Bekira, koji je održao neposredno po preuzimanju dužnosti, kada je, između ostalog, rekao: 'Pokoravajte mi se sve dok se ja pokoravam Allahu i Njegovu Poslaniku, a kad se ne budem pokoravao njima, vi niste dužni da mi se pokorite.' Zato islam ne priznaje vladarima nikakve privilegije, baš kao ni vjerskim učenjacima. Znači, nema staleža niti privilegije u islamu.

3 – Izvršenje a ne zakonodavstvo

Vladar u islamskom političkom sistemu ne propisuje zakone, nego samo primjenjuje Allahov zakon, koji je predstavljen u Kur'anu i vjerodostojnim hadisima, tj. sunnetu. Ako je šerijat, tj. Allahov zakon predstavljen u Kur'anu i sunnetu, u njima postoji veoma široko polje za idžtihad, u stvarima o kojima nema šerijatskih tekstova, kao i u stvarima zbog kojih su došli navedeni tekstovi ili u obliku općenitih načela ili generalnih pravila, kao i idžtihad u razumijevanju i primjeni šerijatskih tekstova. Međutim, takav idžtihad, iako se može smatrati jednom vrstom zakonodavstva u granicama šerijatskih načela, nije dozvoljeno vladaru da to bude samo njegova nadležnost, nego je to i pravo stručnjaka za te oblasti. Ako bi se desilo da postoji više mišljenja o jednom pitanju, većina uleme smatra da nesuglasnost treba riješiti šurom (savjetovanjem) savjetodavnog vijeća.

4 – Allahovo zastupništvo na zemlji

U osnovi, svi ljudi su Allahovi zastupnici na zemlji, čime su i iskušani i odgovorni, zbog toga što ih je Allah odlikovao nad ostalim stvorenjima, dajući im slobodu izbora, volju, znanje i moć. Tako su vjernici zaduženi od Allaha da primjenjuju Allahov zakon, posljednju vjeru, koja je upotpunjena, savršena i koja je derogirala sve prethodne vjere. Zato su zaduženi da ostvare poruku islama na zemlji, a da bi to ostvarili neophodno je da uspostave islamsku državu kako bi mogli realizovati i ostvariti svoje namjesništvo, te time usrećili cijelo čovječanstvo i zadobili Allahovo zadovoljstvo.

5 – Bratska veza i imanski odnosi

Veza među svim ljudima u islamu u osnovi je bratska, veza jednakosti u pokornosti Allahu, dž.š. Veza čovjekova odlikovanja, koji je namjesnik na Zemlji. Veza među muslimanima koji moraju da pripadaju islamskoj državi i da se povezuju s njom mora biti bratska, u vjerovanju i akidetu. Njihova veza sa islamskom državom i odnos prema njoj, treba da bude slobodna pripadnost akidetu i vjerovanju i objavljenom šerijatu. Ta veza nije veza plemenske pripadnosti ili nacionalističkog rasizma. Država u islamu je država akideta i šerijata i država islamskog sistema. To je otvorena država za one koji dobrovoljno odaberu da joj prpadaju; nije država rodnog kraja i zemlje, niti država nacije i rase, već država slobodnog ljudskog izbora Allahovog zakona za uređenje života onih koji ga izaberu.

6 – Zaštićena čast

Čovjek je odlikovan i počašćen samim Allahovim određenjem. On ga je stvorio i odlikovao i udahnuo u njega Svoga duha i podario mu svojstva kao što su moć, znanje, život i volju. Allah, dž.š, veli: 'Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali.' (El-Isra, 70) Na osnovu tog svojstva čovjek posjeduje prava koja niko ne smije da uzurpira i naruši, čak ni on sam nema pravo da ih omalovaži i da ih se odrekne. Niko nema pravo da naruši njegovu slobodu, da je ukrade i proda, čak ni sam čovjek nema pravo da proda sebe, a kako onda da na to pravo ima neko drugi. Niko nema pravo da promijeni Allahova stvorenja, da ih unakazi i izmrcvari. Takođe, ni sam čovjek nema pravo da uništi sebe ili neki svoj organ. Iz ovog načela proizilaze ljudska prava i zabrane u islamu kao što su: zaštita života, razuma, časti, zabrana ubistva i opijanje, kažnjavanja, mrcvarenja, oduzimanja slobode. Navedena prava zagarantovana su svim ljudima u islamu koji se nisu ogriješili. Bez sumnje, ideološki principi imaju veoma važnu ulogu da aktiviraju muslimana na političkom polju da izvrši zadaću i emanet kojim ga je Allah zadužio, bez obzira bio to vladar ili podanik. Takođe, ti principi su garancija ili unutrašnji regulator koji usmjerava postupke onih koji izvršavaju i realizuju politički sistem, ne dozvoljavajući im da skrenu s puta koji je određen šerijatom, da bi se tako mogli ostvariti ciljevi sistema u islamu, na način kako želi Uzvišeni Zakonodavac.

Nakon što smo, ukratko, naveli i objasnili ideološke temelje i opće ciljeve na kojim počiva politički sistem u islamu, na sljedećim stranicama pokušaćemo da ukratko navedemo i objasnimo temelje političkog sistema u islamu.

Ustavna načela političkog sistema u islamu

Islam nije nametnuo određeni politički sistem sa svim njegovim detaljima i pojedinostima, niti je zanemario to polje ostavljajući ga praznim, da bi ga ispunili interesi, strasti i naslijeđeni lokalni običaji. Islam je uradio nešto što je bolje od svega. Ponudio je ljudima opća načela čiju vrijednost i dobrotu su potvrdila ljudska iskustva na polju političkog ustava. Islam je, takođe, ponudio čovječanstvu generalna pravila tokom historijskog razvoja države - idealne ciljeve koje je čovječanstvo žudjelo ostvariti. Islam je ostavio detalje i pojedinosti, kao i političku primjenu načela i pravila, ljudskom idžtihadu, shodno razlici njihova razvoja, vremena, sredine i stanja.

Prvo – Ustoličenje i izbor vladara u islamu

Izbor i ustoličenja vladara u islamskom političkom sistemu određuju dva pravila, koja prije islama nisu bila poznata u političkoj historiji. 1 – Zahtijevanje određenih uvjeta ili svojstava koja mora imati kandidat za predsjednika države. Ta svojstva su: vjerovanje (akida) na kojem počiva islamska država, čiji je osnovni cilj njegovo čuvanje i propagiranje vjerovanja, znanje, moral, političko iskustvo i iskustvo u upravljanju. 2 – Mišljenje ummeta (naroda) mora se uzeti u obzir kao glavni činilac pri izboru i ustoličenju predsjednika u islamskom političkom sistemu. To se ogleda kroz dvije stvari: a) Pri izboru predsjednika, gdje političko i savjetodavno vijeće (ehlul ahd vel hall) predlaže kandidata, koji mora ispunjavati spomenute uvjete. b) Narod treba slobodno da prihvati kandidata i da njime bude zadovoljan, jer ako narod ne prihvati kandidata i ne bude njime zadovoljan, ili ako mu se kandidat nametne silom, bez njegove volje, on ne može postati predsjednikom, niti je narod dužan povinovati mu se, jer takav kandidat nije izabran legalno pa ne može ni biti legalan.

Drugo – Davanje prisege (bej'a)

Nakon što političko i savjetodavno vijeće predloži kandidata koji mora ispunjavati spomenute uvjete, novi predsjednik mora dobiti saglasnost, prisegu i pridobiti zadovoljstvo naroda da bi preuzeo tu funkciju i da bi njegovi postupci postali legalni. Tu učestvuju svi i taj proces u islamu se naziva davanje prisege (bej'a). Taj proces u suštini je ugovor i zavjet između kandidata za predsjednika države i naroda. Kandidat mora da se obaveže da će vladati prema Kur'anu i sunnetu i da će čuvati interese islama i muslimana, a narod se ugovorom obavezuje da će biti pokoran kandidatu u stvarima koje ne izlaze iz granica šerijata.

Tako je izabran prvi čovjek države u vrijeme pravednih vladara kroz historiju islama, i to je načelo koje islam propagira i zagovara. Iz toga se vidi koliku ulogu islam daje narodu i ummetu u uspostavljanju vlasti, njene izgradnje, izboru predsjednika kao i vlasti uopće. Ta načela koja je islam potvrdio još prije petnaest stoljeća, bitan su subjekat u političkoj historiji i veliki korak u historiji političkih sistema i ustavnog prava, ne obazirući se na njihovu stvarnu i praktičnu primjenu kroz historiju islama. Znači, vladarom se u islamskom političkom sistemu postaje ugovorom između vladara i naroda. To opovrgava činjenicu da je Ruso, koji se u Evropi smatra ocem nove demokratije, prvi spomenuo takav ugovor. Islam je došao s tim načelom nekoliko stoljeća prije Rusoa, što nam daje pravo da sumnjamo da je Ruso preuzeo svoju teoriju iz islama. Ipak, postoji velika razlika jer Rusoov ugovor nije ništa drugo do fantazija koju je on izmaštao i predstavio da se to desilo u prvobitnim zajednicama, što historija ne potvrđuje. Ugovor u islamu ima svoje temelje i potvrđen je u historiji islama, to je iskustvo ummeta kroz sva zlatna stoljeća islama, u vrijeme hulefai-rašidina.

Treće - ogranicenost serijatkim propisima

Vladar i narod (ummet) u islamskom političkom sistemu ograničeni su šerijatskim propisima. Niko od njih nema pravo da od sebe propisuje zakone suprotne zakonima šerijata. To pravilo obavezuje vladara i zato on nema pravo da se povodi prema vlastitom mišljenju i strastima. Ako bi to uradio, smatralo bi se da je to nevjerstvo i odbacivanje Allahovog zakona, pogotovo ako bi mu poticaj za to bio da negira šerijat i da u tome bude ustrajan, jer Allah, dž.š, veli: 'A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.' (El-Maide, 44) Nasiljem i ohološću smatralo bi se, ako bi poticaj za to bile strasti, interesi i skretanje od istine, pod uvjetom da ne zaniječu šerijat, jer Uzvišeni veli: 'A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici.' (El-Maide, 45) Muslimani (ummet) nemaju pravo da napuste šerijat ili da ga mijenjaju, u stvarima i oblastima gdje nema idžtihada i moraju se pokoriti riječima Uzvišenog gdje kaže: 'I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate.' (En-Nisa, 65) 'Kada se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im On presudi, samo reknu: 'Slušamo i pokoravamo se (En-Nur, 51)

Šerijat je sudija kome treba da se obrate i vlast i narod ako dođe do nesuglasica, jer Allah, dž.š, to od njih traži u sljedećim ajetima: 'Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite, da pravedno sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! A Allah doista sve čuje i vidi. * O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima našim. A ako se u nečemu na slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet, to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.' (En-Nisa, 58-59)

Citirani ajeti sadrže naredbu vladaru da osigura prava stanovništvu i da vlada pravedno, kao i naredbu narodu ili podanicima da se pokore Allahu, Njegovu Poslaniku i svojim pretpostavljenim, kao i zajedničku naredbu vladaru i podanicima da se u slučaju nesuglasja obrate Allahu i Njegovu Poslaniku, tj. Kur'anu i sunnetu.

Četvrto – Šura (dogovaranje)

Šura je u Kur'anu spomenuta na dva mjesta. U obliku naredbe upućene Poslaniku, a.s, gdje Uzvišeni veli: 'I dogovaraj se s njima.' (Ali Imran, 159) Allah, dž.š, naređuje Svom Poslaniku da se dogovara s vjernicima, što podrazumijeva da je dogovaranje obaveza za sve koji ga slijede u svim odgovornim pitanjima. Takođe, riječ šura spomenuta je u Kur'anu kao osobina vjernika, gdje Allah, dž.š, veli: 'Za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji molitvu obavljaju i koji se u poslovima svojim dogovaraju.' (Eš-Šura, 38)

To načelo Poslanik, a.s, primjenjivao je u životu i općim postupcima, za pitanja o kojima nije dobijao objavu. Poslije njega primijenjivali su hulefair-rašidun, posebno u velikim i odgovornim pitanjima kao što su rat, podjela zemlje, potpisivanje ugovora itd. Prihvatanjem tog načela u vlasti, u vladarevim zakonodavnim postupcima i politici anuliralo je pravilo vladara apsolutiste i despota, koje je u prošlosti bilo nesporno. Nema sumnje da za izvršenje određenih šerijatskih zakona, kao što su sakupljanje zekjata i njegova raspodjela, izvršavanje šerijatskih kazni i slično nije potrebna šura. U sljedećim slučajevima potrebna je šura: - U idžtihadskom zakonodavstvu, u stvarima gdje je islam dozvolio idžtihad. Obaveza je vladara je da se obrati stručnjacima, ulemi, kako bi mu dali savjet ili rješenje u vezi sa određenim pitanjem. Dozvoljeno mu je da od stručnjaka iz raznih oblasti, osnuje zakonodavno vijeće koje bi imalo zadnju riječ u šuri. - U postupcima koji imaju opći karakter, kao razni politički potezi, npr. objavljivanje rata ili primirja, potpisivanje ugovora ili prekidanje međudržavnih odnosa. Takođe, dogovor (šura) je potreban u finansijama, pri određivanju državnog budžeta i određivanju posebnih troškova. Takođe, šura se traži u općim stvarima u kojima je neko mišljenje podložno griješenju, strastima ili ličnim interesima ili je, u najmanju ruku, izloženo sumnji. Kada je islam utemeljio to pravilo u vlasti i obavezao vladara da ga se pridržava, zabranio je apsolutizam i samovolju i zacrtao i ostavio čovječanstvu put i način vladavine, ostavljajući im elastičnost spram vremena i uvjeta. Dogovaranje (šura) može da ima razlilčite oblike i forme, shodno vremenu, čak u isto vrijeme i u istoj državi. Moguće je da izboru predsjednika države odlučuje posebna komisija čiji članovi mogu biti birani po posebnim uvjetima. - Za poslove vanjske ili unutrašnje politike moguće je osnovati drugu komisiju ili te poslove povjeriti komisiji koja bira predsjednika. - Komisija za oblast zakonodavnog idžtihada treba da bude sastavljena od stručnjaka za šerijatska pitanja, kao i stručnjaka za druge oblasti. Sve pojedinosti i detalje treba odrediti i primijeniti shodno vremenu i prostoru, ali je najvažnije da u primjeni vlasti, od izbora predsjednika pa do zakonodavstva, politike i uprave mora učestvovati narod ili većina naroda, ili njegovi predstavnici, toliko koliko učestvuje vladar nakon izbora i postavljenja putem šure. Tako će se ostvariti učestvovanje vladara i naroda u vlasti, tako da će vladar biti ograničen u svojim postupcima šerijatom tj. Allahovim zakonom i islamskim narodom (ummetom).

Peto – Odgovornost

Islamski vladar ima pravo na lični život i uspostavljanje ličnih veza i odnosa. U toj sferi odgovoran je za svoje postupke kao i svaki pojedinac i ne posjeduje nikakav poseban imunitet. Tako vladar u islamu može da bude tužitelj, a može da bude i tužen. I sam vladar snosi posljedice svojih postupaka. U historiji islama postoje mnogi primjeri, počevši od Poslanika, a.s, i hulefair-rašidina pa sve do novijeg perioda, koji svjedoče gdje su Poslanik, a.s, i njegove halife sjedali pred sudiju da presudi njima ili protiv njih. Tako Alija, r.a, je sjeo pred sudiju Šurejha, u vrijeme kad je bio halifa, tužeći jednog židova da mu vrati njegov štit. U toj presudi je Alija izgubio parnicu zato što nije imao dokaza, iako je u stvarnosti štit bio njegov. Vladar je u islamu u parničnim postupcima kao i ostali obični ljudi. Odgovoran je za svoja djela pred Uzvišenim Allahom, dž.š, biće pitan za njih i nagrađen ili kažnjen. Vladar obavlja poslove i povlači poteze od općeg značaja koji se odnose na njegovu službu i položaj i imaju posljedice po ummet, ili neke njegove kategorije ili pojedince. Vladar je za svoje postupke dvostruko odgovoran:

a) Odgovoran je pred Allahom, dž.š, i na Sudnjem danu će dobiti rezultate svojih djela. Pa ako bude vladao pravedno i izvršio emanet koji je ponio, zadobiće najveće nagrade i počasti kod Allaha. A ako bude nasilnik, tiranin i uzurpator biće kažnjen žešće od svih kriminalaca.

b) Pored ove, ahiretske odgovornosti, vladar u islamu odgovoran je i pred islamskim ummetom, jer ga je ummet učinio svojim zamjenikom i zastupnikom u čuvanju života, imetka, vjere i države. Izabran je i obećana mu je pokornost u zamjenu da vlada pravedno i da primijeni šerijat. Pa ako vladar ne ispuni svoj ugovor i zavjet, ummet ima pravo da ga upozori i podsjeti, pa ako se povrati i prihvati obećanja ostaje i dalje vladar, a ako ne, ummetu je vadžib da ga smijeni.

Šesto – Pravo ummeta da kontroliše, obračunava i kritikuje vladara

To pravo očituje se u nekoliko načela sadržanih u Kur'anu i sunnetu. Pored ostalog, odnosi se i na polje vlasti i države. U ta načela ubraja se naređivanje dobra i sprječavanje zla. To načelo obuhvata sve što ummet ili pojedinci traže da vladar realizuje, kao i ono što je zabranjeno i što očekuju da vladar treba da spriječi. Mjerilo dobra i zla je šerijat s jedne strane, kao i interes ummeta s druge strane. Kur'an i hadis smatraju da je nereagovanje na nasilje koje čini vladar veliki grijeh, koji za sobom povlači kaznu još na ovom svijetu, uz to što, zaslužuje kaznu i na ahiretu. Allah, dž.š, veli: 'Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će pitati: 'Šta je bilo s vama?', Bili smo potlačeni na zemlji – odgovoriće. – Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar niste mogli nekud iseliti? – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište.' (En-Nisa, 97) A Poslanik, a.s, veli: 'Kad ljudi vide nasilnika i ne spriječe ga u tome, Allah gotovo da ih obuhvati svojom kaznom.' (Ebu Davud, Tirmizi) Savjet, takođe, spada u ova načela. Ashabi su pitali Božijeg Poslanika: 'Kome je savjet?' Odgovorio je: 'Allahu, Njegovoj knjizi, Njegovu poslaniku, muslimanima i njihovim vođama.' (Muslim)

Davanje savjeta vladarima od strane naroda a naročito od uleme i stručnjaka. To je poželjno prema hadisima Poslanika, s.a.v.s, i to su muslimani radili u svijetlim periodima svoje historije. Zato je Poslanik, a.s, preporučio vladarima da uzmu za svoje savjetnike dobre i iskusne ljude, koji će ih iskreno savjetovati i usmjeravati i neće se licemjerno odnositi prema njima, niti ih varati. U vrijeme hulefair-rašidina, čak i u vrijeme Poslanika, a.s, pojedinci su pitali svoje vladare i svoje vođe, čak i Poslanika, a.s, o određenim postupcima. Tako su neke ensarije pitale Poslanika, a.s, o razlogu davanja ratnog plijena muhadžirima a ne i ensarijama. Takođe je Habab ibn Munzir pitao Poslanika, a.s, o položaju koji su zauzeli na Bedru prije bitke. Iz svega toga može se zaključiti da su ova pitanja postavljana zbog različitih razloga. Ponekad je pitanje dolazilo kao prigovor, koji je tražio odgovor, ponekad kao traženje objašnjenja a ponekad kao nuđenje novog mišljenja. Ponekad su se pitanja odnosila na finansije, kao pitanje: odakle ti ovo. To pitanje bilo je upućeno Omeru ibn Hattabu, kao vođi muslimana, a nije običnom službeniku u državnom aparatu. Vidjeli smo u onom što je rečeno dosad da islamska vlast razlikuje od drugih. Ona se razlikuje od svih postojećih sistema kao i od onih koji su bili prije islama. Islamska vlast ne može se svrstati ni pod jednu vrstu postojeće vlasti u svijetu i njoj nema premca.

Islamska vlast ograničena je šerijatom kao ustavom i obavezna je da ga primjeni. Šerijat ne podnosi nikakve promjene ili izmjene niti derogaciju. Zato se islamska vlast ne može nazvati totalitarističkom bez ikakvih ograničenja, kao što se ne može nazvati ni pravnom državom jer pravna vlast pokorava se zakonima i sistemima koje su propisali ljudi, a oni su podložni uticaju svojih prohtjeva i strasti. Zakoni i sistemi koje propisuje čovjek podložni su izmjeni, promjeni i derogaciji ako to interesi budu zahtijevali, prohtjevi i ljudske strasti. Međutim, kur'anske norme i propisi koji su od Allaha, stalni su, ne slijede prohtjeve strasti vladara niti podanika, nego se pravedno odnose i sude i vladarima i podanicima i svakom od njih daju njegovo pravo u granicama pravde, uzimajući u obzir opći interes.

Ako je osnovno načelo islamske vlasti dogovaranje (šura) te iako se islamska država može nazvati državom šure, ipak ona ni u čemu ne služi parlamentarnim vladama, kao što je islamska vlast u biti suprotna neparlamentarnim vladama. Tako je osnova na kojoj počivaju palamentarne vlade demokratija koju neki nazivaju i šura. Ipak, islamska šura ne sliči zapadnoj demokratiji, ni u obliku, niti u vlasti, niti u cilju. Ako je glavna funkcija islamske vlasti (države) da uspostavi dom ona se ne može smatrati vrstom vjerske vlasti koju ustavno pravo naziva teokratskom državom. To zato što vlast u islamskoj državi ne dobija svoju legalnost od Allaha, dž.š, već od ummeta. Ta vlast u islamu ne može preuzeti upravu niti je napustiti bez saglasnosti ummeta (naroda), i ona je u svim svojim postupcima ograničena mišljenjem ummeta.

Da je islamska vlast teokratska, Allah ne bi stavio u strogu obavezu vladaru da se savjetuje i dogovara sa ummetom, i ne bi obavezao Poslanika šurom, jer on tomu nije bio potreban pošto je imao objavu. Da je islamska vlast teokratska, halifa (vladar) bi radio što bi htio, ali vladar u islamu je ograničen šerijatskim tekstovima kao i odlukama šure. Iako demokratski sistem sliči islamskom političkom sistemu po tome što zahtijeva izbor vladara putem narodnih predstavnika, kao i što obavezuje da se uspostavi vlast na pravdi i jednakosti i na slobodi mišljenja i ideja, ipak, islamski politički sistem razlikuje se od demokratije u tome što islam ograničava i vladara i podanika da slijede strasti i da im se pokoravaju.

Takođe, islam se razlikuje od demokratije po tome što nije prepustio ljudima mjerilo pravde, jednakosti i drugih ljudskih vrijednosti. Nije im dozvolio da crtaju svoje granice, pa da ih jednom proširuju a drugi put sužavaju, shodno svojim prohtjevima i strastima, već je zacrtao granice načela i ljudskih vrijednosti i stavio njihova mjerila i pokorio ljude tim idealima. Zato je islam zaštitio život uopće od nereda i strasti i uspostavio vlast nad tim vrlinama, kojoj se svi pokoravaju i poštivaju je, dok demokratija ostavlja ljudima da određuju granice svemu, čak i da postavljaju standarde ljudskom životu. Tako su ljude obuzeli prohtjevi i strasti i nadvladali ih interesi i koristi, pa su se demokratske zajednice preobrazile u 'slobodne' zajednice u kojima vlada nemoral i gdje su ideali i moralne ljudske vrijednosti uništene. Pravda se u takvim zajednicama mjeri stepenom rodbinske veze, a prava stižu do svojih vlasnika putem mita i korupcije. Sloboda i naprednost u takvim zajednicama znače ostavljanje stida, vjere i morala i rušenje svega što odlikuje čovjeka od životinje.

Iako republikanski sistem sliči islamskom sistemu po načinu izbora predsjednika, ipak ne postoji nijedan republikanski sistem koji dozvoljava da se doživotno izabere predsjednik države kao što dozvoljava islamski politički sistem. Između islama i diktatorskih sistema nema nikakve sličnosti. Islamska vlast počiva na bej'i i šuri, na zacrtanim granicama za vladare i podanike i na dozvoli svrgavanja predsjednika, a diktatorski sistemi ne dozvoljava ništa od navedenog. Islamska vlast razlikuje se i od kraljevine, jer se vlast u islamu ne nasljeđuje nego je pravo ummeta da izabere za vladara koga smatra najsposobnijim i najboljim.

Dovoljan dokaz za to je da je Poslanik, a.s, umro a niko iz njegove porodice ili rodbine nije naslijedio vlast, već ga je naslijedio Ebu Bekr. Nakon što je on umro, nije ga naslijedio niko iz njegove porodice, već ga je naslijedio Omer. Nakon što je Omer ubijen, naslijedio ga je Osman koji nije iz njegove porodice, a kad je Osman ubijen naslijedio ga je Alija koji takođe nije bio iz njegove porodice.

I na kraju, svako ko pokuša da ustanovi da je islamski politički sistem sličan ili jednak određenom sistemu ili sistemima on tvrdi nešto što ne zna i što je neistina. Islamski politički sistem posebna je vrsta vlasti koju je islam donio i niko nikada nije pokušao da je oponaša. Čak i sami muslimani primjenili su spomenuti sistem samo u vrijeme četverice pravednih halifa. Zatim su strasti i prohtjevi zamijenili ovaj božanski sistem nepravednim kraljevstvom, koje se nimalo nije libilo da dokine propise islama i dozvoli Allahove zabrane da bi omogućili djeci, razvratnicima i nasilnicima da sijeku vratove muslimana.

Sulejman Topoljak

Literatura: 1. DR. MUHAMED DIJAUDDIN ERRIS, ENNAZARIJAT ESSIJASSIJEH EL-ISLAMIJJEH, DARU TTURAS. 2. MUHAMMED EL-MUBAREK, NIZAMUL ISLAM, DARUL FIKR 1989. GOD. 3. DR. MUSTAFA EL-BUGA, BUHUS FI NIZAMIL-ISLAM, DŽAMIATUD-DIMIŠK, KULIJETU ŠŠERIAH 1995. 4. ABDUL KADIR AVDEH, EL-ISLAM VE EUDAWA ESSIJASIJJEH, MUESSETU RRISALEH 1984. 5. SA'DI EBU DŽEJB, DIRASE FI MINHADZAL ISLAM ESSIJASI, MUSSESETU RRISALE, 1985. 6. DR. TOPOLJAK SULEJMAN, DRŽAVA U ISLAMU SA STANOVIŠTA NJENE USPOSTAVE, DIJELOVA, FUNKCIJA I NESTANKA, UPOREDNA STUDIJA SA MEĐUNARODNIM PRAVOM Doktorska disertacija odbranjena na Jordanskom univerzitetu, još neobjavljena 7. DR. MUNIR HAMID EL-BEJJAH, ENNIZAM ESSIJASI EL-ISLAMI, DARUL BEŠIR, 1994. GOD. 8. DR. MUHAMED EŠŠEHAT ENNEDŽDI, MEALIM ENNIZAM ESSIJASI FIL-ISLAM, DARUL FIKR EL-ARABI 1986. GOD. 9. ABDURREZAK ESSENHURI, FIKHUL HILAFE VE TETAVURIHA, EL-HEJEH EL-MISRIJJE EL-AMME LIL KITAB 1993. GOD. 10. AHMED DŽELAL HAMMAD, HURIJETU RRE'J FIL MEJDAN ESSIJASI, DARUL JEFA 1987. GOD. 11. DR. MUHAMMED SELIM, EL AVVA FI NIZAM ESSIJASI LIDDEVLE EL ISLAMIJJEH, MEKTEB EL ASI EL HADIS 1981.