Branko Ištvančić
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Branko Ištvančić (Subotica 1967.), hrvatski filmski režiser
Branko Ištvančić diplomirao je filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1999. godine (diplomska radnja Poetski dokumentarizam Zorana Tadića, mentor prof. dr. Ante Peterlić). Snimivši prve, amaterske, dokumentarne filmove, uz prvog nastavnika filma Zoltána Siflisa, režisera i pedagoga iz Subotice, u dobi od samo 15 godina, sistematski se bavi dokumentarnim filmom i za taj svoj rad dobiva najznačajnije domaće i strane nagrade. Nagrađivan dva puta nagradom Oktavijan za najbolji dokumentarni film, Velikom nagradom za najbolji film, Zlatnom uljanicom i nagradom za najbolju režiju na Danima hrvatskog filma, te nagradama za najbolji dokumentarni film i nagradom za najbolju režiju na festivalima u inozemstvu. Duboko ukorijenjen u tradiciju hrvatskog dokumentarca naročitu pažnju posvećuje humanom, ali i humornom tretiranju ljudi kojima se bavi. Tako njegov film Bunarman (2003), jednostavnu priču o kopaču bunara, uzdiže na nivo univerzalne metafore, ali bez pretencioznosti toliko tipične za mnoge domaće dokumentarce. Dokumentarni film Plašitelj kormorana (1998) kritika je uvrstila među najbolje dokumentarce devedesetih godina u Hrvatskoj. Član Društva hrvatskih filmskih redatelja.
[izmijeni] Filmografija
- Rastanak (Saying Goodbye), ADU, 1993., kratki igrani
- Slavonski žetveni običaji, HRT, 1995., dokumentarni
- Plašitelj kormorana, HRT, 1998., dokumentarni
- Zamrznuti kadar, HRT, 1999., igrani
- Željeznicu guta već daljina, HRT, 2000., dokumentarni
- Čelični zagrljaj, HRT, 2001., dokumentarni
- Teta Liza, HRT, 2002., dokumentarni
- Bunarman, HRT, 2003., dokumentarni
- Izgubljeno blago, HRT, 2005., dokumentarni
- Berač kamena, HRT, 2005., dokumentarni
- Duh u močvari[1], Interfilm i HRT, 2006., cjelovečernji igrani
[izmijeni] Također pogledajte
Nedovršeni biografski članak o Branko Ištvančić treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
