Bilinopoljska izjava
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Bilinopoljska izjava je dokument u kojem su poglavari bosanske crkve, pred izaslanikom rimskog pape (Ivanom de Kazamarisom), izjavili da se odriču svoje hereze. Izjava je potpisana 8. aprila 1203. godine na Bilinom polju kod Zenice, a izjavu su potpisali: bosanski ban Kulin, dubrovački arhiđakon Marin, kao i sedam poglavara, uključujući "djeda" Dragiča i "goste" Ljubina i Dražetu. Poslije potpisivanja izjave, Ljubin i Dražeta su otišli ugarskom kralju Emeriku i pred njim 30. aprila položili zakletvu da će se držati odluka iz izjave. Ova izjava bila je samo formalnog karaktera, jer su se poglavari, uprkos potpisanoj izjavi, i dalje držali svoje vjere. Bilinopoljska izjava predstavlja značajan historijski izvor za poznavanje vjerskih i političkih prilika u srednjovjekovnoj Bosni.
[izmijeni] Tekst izjave
U ime vječnoga Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskoga roda, godine od njegova utjelovljenja 1203, šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inoćenta III.
Mi, priori onih ljudi, koji smo se do sada na poseban način nazivali povlasticom kršćanskog imena na području Bosne, izabrani kao predstavnici svih, u ime sviju koji pripadaju bratstvu naše zajednice, u prisutnosti gospodina Ivana Casamarisa, kapelana vrhovnog svećenika i od Rimske crkve u Bosnu zbog toga poslanog, u prisutnosti gospodina bana Kulina, gospodara Bosne, obećajemo pred Bogom i njegovim svetima da ćemo ostati vjerni naredbama i zapovijedima svete Rimske crkve u životu i vladanju našem kao i da ćemo slušati i živjeti prema njezinim naredbama. Jamčimo u ime sviju koji pripadaju našoj zajednici i iz naših su mjesta, sa svim imanjima i stvarima, da nećemo nikada ubuduće slijediti opačinu krivovjerstva.
U prvom redu odričemo se raskola, zbog kojega smo ozloglašeni, i priznajemo Rimsku crkvu, našu majku, glavom svega crkvenog jedinstva; (obećajemo) da ćemo u svim našim mjestima, gdje se nalaze zajednice braće, imati bogomolje u kojima ćemo se kao braća zajednički sastajati da javno pjevamo noćne, jutarnje i dnevne časove. U svim ćemo crkvama imati oltare i križeve; knjige, kako Novog tako i Starog zavjeta, čitat ćemo kako to čini Rimska crkva. U svakom našem mjestu imat ćemo svećenike, koji moraju barem u nedjelje i na blagdane, prema crkvenim odredbama, čitati mise, slušati ispovijedi i davati pokore.
Pored bogomolja imat ćemo groblja, u kojima će se pokapati braća i došljaci ako ondje slučajno umru. Najmanje sedam puta na godinu primat ćemo iz ruku svećenika Tijelo Gospodnje, a to znači: na Božić, Uskrs, Duhove, Blagdan apostola Petra i Pavla, Uznesenje Djevice Marije, na njezino rođenje i na spomen Svih Svetih, koji se slavi prvi studenoga.
Od Crkve određene postove obdržavat ćemo i čuvati ono što su naši stari mudro odredili. Žene, koje budu pripadale našoj družbi, bit će odijeljene od muškaraca kako u spavaonicama tako i u blagovaonicama, a nitko od braće neće sam sa samom razgovarati, otkuda bi mogla proizaći zla sumnja. Niti ćemo unaprijed primati nekoga ili neku udatu, osim ako se uzajamnim sporazumom, obećavši uzdržljivost, oboje zajednički obrate.
Slavit ćemo svetačke blagdane određene od Svetih Otaca i nikoga, za kojega bismo sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki drugi krivovjerac, nećemo primiti da s nama stanuje. I kako smo odijeljeni od ostalih svjetovnjaka životom i vladanjem, tako ćemo se također razlikovati odjećom, koja će biti zatvorena, neobojana (ne šarena), izmjerena do gležanja.
Od sada se nećemo nazivati kršćanima, kao do sada, nego braćo, da ne bismo, sebi pripisujući to ime, drugim kršćanima nanosili nepravdu. Kad umre učitelj, od sada za vazda, priori s vijećem braće, bojeći se Boga, izabrat će starješinu kojega treba potvrditi rimski prvosvećenik. I ako Rimska crkva bude htjela nešto dodati ili ublažiti, vjerno ćemo prihvatiti i obdržavati. Da ovo ima snagu za vazda, dokazujemo našim potpisom.
Dano kod rijeke Bosne, na mjestu koje se zove Bilino polje, 8. travnja (1203.).
Potpisujemo: Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš, ban Kulin, Marin arhiđakon dubrovački.
Zatim mi Ljubin i Dražeta po volji sve naše braće u Bosni i samoga bana Kulina, s istim gospodinom Ivanom kapelanom došavši k uzvišenom i najkršćanskijem kralju Ugarske, u prisutnosti samoga kralja i časnoga nadbiskupa kaličkog a i biskupa iz Pečuha i mnogih drugih zakleli smo se u ime svih da ćemo ono što smo ugovorili čuvati, i ako Rimska crkva bude htjela od nas nešto drugo, uvest ćemo po katoličkoj vjeri.
Učinjeno na Kraljevu otoku, 30. travnja 1203.
