Povijest Indoazije
Izvor: Wikipedija
Delhijski sultanat
Islam se pojavio u Indiji krajem 7. stoljeća kada su ga donijeli arapski trgovci. No on se nije širio na području Indijskog podkontinenta kao na Bliskom i Srednjem istoku. Širenjem islama nastaju i prvi indijski sultanati. No muslimanska vjera u Indiji imala je drugačji oblik jer je prihvatila brojne domaće običaje i norme. Rob sultana Muhammada iz Ghure vodio je uspješne vojne pohode i osnovao je 1206. godine Delhijski sultanat, koji će dugo vrijeme predstavljati najjaču muslimansku državu. Poslije osvajanja Perzije, Bliskog istoka i na kraju Bagdada, glavnog grada Abasovskog kalifata od strane Mongola, u prvoj polovici 13. stoljeća u Indiju su pobjegli brojni pravnici i duhovni vođe iz Bagdada, Širaza i Buhare, kojih je nedostajalo u Delhijskom sultanatu, a koji su se tamo osjećali sigurnije. Za njima su došli i trgovci koji su svoj obrt mogli obavljati mnogo sigurnije nego na teritoriju pod vladom Mongola. Ubrzo je stara perzijska kultura zavladala sultanatom i dominirala među društvenom elitom. Važan činbenik društva bila je njegova višenacionalnost i multikonfesionalizam. Muslimani koji su činili manji dio populacije, vladali su društvom u kojem je većina stanovništva pripadala hinduističkom vjeroispovjedanju. No to nije sprečavalo povezivanje tih zajednica različitim načinima, pa i međusobnim brakovima pripadnika različitih vjera (osim muslimana i hinduista bilo je tu još budista, džinista, parsa i kršćana). Početkom 14. stoljeća na vlast je došao Ghijasuddin Tughlak, koji je pripadao višem sloju društva, a porijeklom je bio nomad iz turkmenistanskih plemena. Kao sposoban vojni zapovijednik i organizator obrane sultanata protiv tada još uvijek aktivnih Mongola, obranio je državu i ugušio pobune u nemirnim provincijama i došao na čelo države okolo 1315. godine. No nažalost 1325. godine poginuo je nesretnim slučajem kada mu je na glavu pao krov paviljona koji je za njega dao izgraditi njegov sin Muhammad.
Smrću oca Muhammad dolazi na tron. Muhammad je ima veoma kompliciranu psihu. Često je mjenjao raspoloženja, čemu su se morali prilagođavati njegovi podanici. Premda je bio veoma obrazovan, često je radio nelogične stvari. Zahvaljujući tome neki pojedinci su se pod njegovom vlašću veoma obogatili. Za njegove vlasti Delhijski sultanat dosegao je svoj vrhunac i vladao je ili kontrolirao veći dio indijskog poluotoka. Okružio se brojnim dvorjanima, učenjacima, duhovnim učiteljima, joginima, astrolozima i liječnicima. Svojim bližnjima nije vjerovao. Radije je strancima povjeravao važne položaje u državnom aparatu. Zatvorio je granice svoje države za nomade, a jedino su mogli dići u sultanat trgovci, te ljudi koji su se tamo trajno htjeli nastaniti. Jedan od najpoznatijih stranaca na njegovom dvoru bio je Muhammad ibn Abdallah Battuta, jedan od najvećih putnika svih vremena. Po dolasku na dvor, ubrzo je postao šef suda u Delhiju, a poslije je postao sultanov ambasador u Kini. No zbog promjene mišljenja sultana, pao je u nemilost, te se više nije vratio u sultanat. Battuta je bio zadivljen organizacijom države, pogotovo sistemu prijenosa informacije, tj. pošte. Postojala je konjska i pješačka pošta. Tom kurirskom službom su donosili vodu iz Gangesa, prevozili važne kriminalce na kaznu ili donosili svježe voće sultanu.
Ono što je tada bilo neobično je neovisnost sudstva od vlasti. Ako je neki sudac osudio sultana zbog uvrede nekog plemića, morao je prihvatiti i pretrpjeti kaznu koja mu je bila određena. Kada je Muhammad odlučio preseliti svoj dvor iz Delhija u Daulatabad, kako bi središte administracije bilo u centu države, morao ga je slijediti cijeli dvor i prateći aparat. Onome tko se je htio vratiti natrag u Delhi je strogo zabranio povratak. Muhammad je poštovao hinduističku većinu. Suprostavljao se vjerskim sukobima. Veoma ga je interesiralamistička mudrost stare Indije i potporovao je rad sanskritskih centara i rad džiistički svetaca. Naredio je prevođenje tekstova na sanskritskom na perzijski jezik. Veoma ga je zanimala levitacija i družio se s bronim jogijima. Na drugoj strani, kada ga je prilikom jednog putovanja zabolio zub i sultan je bio prisiljen izvaditi ga, u slavu velike boli koju je pretrpio sultan naredio je pokopati zub i nad zub postaviti veliki grob, a sve je to bilo popraćeno ceremonijama.
Jedan od neispunjenih snova sultana je bilo osvajanje Srednje Azije, no pod Himalajama je doživio teški poraz. Postepeno su se počele javljati pobune u državi protiv njegove vlade koju su podigli hinduistički plemići Harikara i Bukka, a koji su na jugu Indije stvorili državu Vidžajanagar 1336. godine. Na sjeveru su se pobunili muslimanski plemići koji su stvorili Bahmansko kraljevstvo 1346. godine. Želeći ujediniti ponovo državu i ugušiti pobune, sultan je umro i s njime je nestao jedan od najvećih vladara Indije.
