Očevi i djeca

Izvor: Wikipedija

Očevi i djeca (rus.: Отцы и дети, Ottsy i Deti) je roman ruskog književnika Ivana Sergejeviča Turgenjeva, objavljen 1862. Glavna tema djela je nihilizam, prezentiran kroz lik Jevgenija Vasiljiča Bazarova.

Roman je jedno od prvih ruskih djela koje je steklo veću popularnost na Zapadu, a filozofskim i psihološkim pitanjima utjecalo je na kasnije ruske pisce, poput Dostojevskog.

[uredi] Povijesni okvir

Radnja romana smještena je u 1859. godinu, u razdoblje kada su Rusiju potresali veliki seljački nemiri (kmetstvo je pravno ukinuto tek 1861.). Na političkoj sceni sukobljavali su se zapadnjaci (za društvene promjene po zapadnom modelu) i slavenofili (za očuvanje ruske tradicije). Istovremeno su se među pripadnicima mlade inteligencije sve više širile ideje o radikalnim društvenim promjenama i potpunom odbacivanju društvenih normi, čime su se udaljavali od starijih liberala.

[uredi] Radnja

U proljeće 1859., nakon stjecanja diplome, mladi Arkadij Nikolajič Kirsanov se vraća kući u društvu prijatelja i mentora, Bazarova. Kod kuće ga dočekuje otac Nikolaj, zemljoposjednik koji se nakon ženine prerane smrti posvetio vođenju gospodarstva po liberalnim načelima, a u vezi je s mladom sluškinjom Fenječkom, s kojom ima izvanbračno dijete. Njegov brat, Arkadijev stric, Pavel, nakon razočarenja u ljubavi i odustajanja od vojničke karijere, besciljno provodi život, povremeno pomažući Nikolaju. Bazarov je Akradijev životni uzor; mladi znanstvenik i nihilist, koji vrijeme provodi čitajući prirodoznanstvene knjige i radeći pokuse. Svojim idejama i ponašanjem Bazarov se zamjera konzervativnom Pavelu.

Na jednom putovanju, Arkadij i Bazarov upoznaju mladu udovicu Anu Sergejevnu Odincovu, koju posjećuju na njezinu imanju. Za vrijeme boravka tamo, prijatelji se postupno udaljavaju jedan od drugoga budući da su obojica zaljubljeni u Anu. Ona pokazuje određeni interes za Bazarova, dok nezadovoljni Arkadij provodi vrijeme s njenom mlađom sestrom Katjom. Krivo shvativši Anu, a potresen poljuljanošću svojeg svjetonazora nerazumnim osjećajima, Bazarov joj izjavljuje ljubav no nailazi na hladno odbijanje. Sutradan, u društvu Arkadija napušta Odincovu i odlazi roditeljima.

Vasilije Ivanovič Bazarov je umirovljeni vojni liječnik, koji stare dane provodi radeći na svojemu skromnom imanju. Njegova žena, Arina Vlasjevna je neobrazovana, dobrodušna i vrlo pobožna plemkinja. Sin jedinac im oboma mnogo znači u životu i s oduševljenjem ga dočekuju nakon tri godine izbivanja. On se, međutim, dosađuje i već nakon tri dana boravka odlazi s Arkadijem.

Unatoč osjetno poljuljanom prijateljstvu, Bazarov i dalje boravi kod Arkadija gdje nastavlja sa svojim znanstvenim radom. Arkadij uskoro sam odlazi kod Ane Sergejevne i vrlo se zbližava s njezinom sestrom, Katjom. Bazarovu se sviđa Fenječka, što uviđa Pavel i tajno ga izaziva na dvoboj. Bazarov ga ranjava u nogu, nakon čega mu pruža liječničku pomoć čime donekle popravlja dojam o sebi, ali odlučuje odmah napustiti imanje. Pavel ne govori o pravim razlozima dvoboja, a nakon što se uvjeri da Fenječka voli samo Nikolaja, nagovara brata da se njome oženi.

Bazarov posjećuje Odincovu i Arkadija. Arkadij više ne slijedi svojeg nihilističkog učitelja i planira se oženiti Katjom. Bazarov se prema njemu odnosi pomalo podrugljivo; smatra ga mekušcem, ali ga na određeni način razumije, tako da se ipak ne rastaju u neprijateljstvu.

Bazarov se opet vraća roditeljima. Ispočetka puno radi, ali ga polako hvataju dosada, nemir i potištenost. Budući da se otac i dalje bavi liječničkom praksom, odlučuje mu pomagati u poslu. Secirajući tijelo seljaka umrlog od tifusa, Bazarov se neoprezno i sam zarazi. Mirno i sabrano očekuje vlastitu smrt. Po njegovoj želji, prije smrti ga posjećuje Odincova; njoj upućuje svoje posljednje riječi, nakon čega gubi svijest i umire.

Arkadije se uskoro ženi Katjom, a Nikolaj Fenječkom. Ana Sergejevna se također udala, ali iz praktičnih razloga. Pavel je preselio u Dresden, gdje se posvetio društvenom životu. Jevgenijevi roditelji i dalje posjećuju zabačeno seosko groblje i tuguju nad sinovim grobom. Turgenjev ističe ljubav kao način pobjede životnih nedaća, pa i same smrti.

[uredi] Citati

• "Ja sam spreman složiti se s vama kad mi navedete barem jednu ustanovu u našem suvremenom životu, obiteljskom ili društvenom, koja može podnijeti posvemašnju i nepoštednu kritiku." (Bazarov)
• "A ja mislim: evo, ležim pod ovim plastom… Usko mjestašce koje zauzimam toliko da je sićušno u poredbi s ostalim prostranstvom gdje me nema i gdje nikoga nije briga za mene; i dio vremena koji ću uspjeti da proživim tako je ništavan prema vječnosti gdje me nije bilo niti će me biti… A u ovom atomu , u ovoj matematičkoj točci kola krv, radi mozak, i on nešto želi… Kakva drskost! Kakve gluposti!" (Bazarov)
• "Evo vidiš što ja radim: u kovčegu je ostalo još mjesta pa ga popunjavam sijenom; tako ti je i u životnom kovčegu, moraš ga nečim nabiti samo da ne bude prazan." (Bazarov)
• "Vi plemići ne možete dalje od plemenite smjernosti ili plemenite žestine, a to su sve trice i kučine. Vi se, na primjer, ne tučete – a ipak uobražavate sebi da ste nekakvi junaci – a mi se hoćemo tući." (Bazarov)