Džore Držić
Izvor: Wikipedija
Džore Držić (Dubrovnik, 6. veljače 1461. - Dubrovnik, 26. rujna 1501.), hrvatski pjesnik
Džore Držić, ugledni dubrovački pučanin, stric slavnoga komediografa, rektor crkve Svih Svetih u Dubrovniku, kancelar dubrovačkog kaptola, Marulićev suvremenik, svoje je pjesničko djelo, u kojemu je ispisao temeljno ostvarenje hrvatskoga jezičnoga izraza u obliku koji je postao hrvatski književni jezik, stvorio u 15. stoljeću. Njegovo pjesništvo dokazuje da su mu početci u krilu humanizma blagotvorno utjecali na pjesničku dikciju i druge pjesničke kvalitete: diskretnost i spiritualnost, kojima se njegova ljubavna lirika bitno razlikuje od one njegova starijeg suvremenika s kojim ga uvijek povezuju i usporeduju, Šiška Menčetića. Držićeve “Pjesni ljuvene” bit će da su uživale veliku populamost u Dubrovniku, jer kad je dubrovački vlastelin Nikša Ranjina počeo u svoj rukopisni zbomik bilježiti ljubavne pjesme što su ih mladi Dubrovčani skladali svojim gospojama, Džore Držić bio je već šest godina mrtav, a njegove se pjesme ipak nalaze u Ranjininu zbomiku: znak, da su one kružile i da su se pamtile. A zacijelo ih nije bilo teško ni pamtiti: neke njegove pjesme nadvladavaju konvencionalnu retoričku maniru petrarkističke poezije, te svojom ljupkošću i toplim izričajem, podsjećajući na narodnu pjesmu, nadilaze gotovo sve pjesme u ovoj najstarijoj našoj petrarkističkoj rukopisnoj pjesničkoj zbirci. Najviše se i danas spominje otmjena i graciozna pjesma “Odiljam se”, ispjevana u šesnaestercu, jednostavna i toplo intonirana, s prizvukom bugarštice. U novije vrijeme pronađena je i njegova ekloga “Radmio i Ljubmir”, napisana krajem XV. stoljeća. Ona je dakle prvo hrvatsko dramsko djeio svjetovnoga karaktera i njome je otvoreno novo razdoblje hrvatskoga kazališnog života, što je dostatan razlog da njezina pisca upišemo i kao začetnika moderne hrvatske drame.
