Slobodan Kovačević

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Slobodan "Bodo" Kovačević
rođen:	29. decembar, 1946.
preminuo:	22. mart, 2004. Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Slobodan Bodo Kovačević, (29. decembar 1946 - 22. mart 2004), je bio jedan od najvećih rock gitarista na ovim prostorima, a karijeru je započeo u sarajevskom bendu "Lutalice". Sredinom šezdesetih godina pridružio se "Indexima", u kojima je već bio Davorin Popović kao pjevač.

[izmijeni] Uvod

U rodni list upisan je kao Slobodan A. Kovačević, a srednje slovo označava ime njegovog oca – Adem. Tokom glazbene karijere postao je poznatiji po nadimku Bodo.

Diplomirao je arhitekturu u Sarajevu, no pobijedila je ljubav prema glazbi kojom se počeo baviti početkom šezdesetih, najprije kao gitarist grupe Lutalice, a od 1965. u Indexima.

No, ni sklonost prema likovnom izrazu nikada se nije ugasila: Bodo se u slobodno vrijeme bavio slikanjem i akvareli su mu bili najdraža tehnika izražavanja.

Godine 1978. dobio je, zajedno sa ostalim članovima Indexa, 6-aprilsku nagradu grada Sarajeva, a iste godine i nagradu JRT (Jugoslavenska radio-televizija) za "Modru rijeku", koja je proglašena albumom godine u Jugoslaviji. Godine 2004. nagrađen je nagradom Davorin za najboljeg instrumentalistu godine u Bosni i Hercegovini.

[izmijeni] Glazbena karijera

Slobodan Bodo Kovačević je prve glazbene korake počeo kao srednjoškolac na audiciji kod Kornelija Kovača i to kao - pjevač. Tek kad je počeo pohađati tečaj gitare kod profesora Mila Praljka, otkriven je njegov pravi talent.

Osnovao je grupu Lutalice 1963. godine, koju su još činili ritam gitarist Slobodan M. Kovačević (kasnije: grupa More), basist Duško Čorlija, bubnjar Vojo Šimšić i pjevačica Gordana Magaš (kasnije poznata sarajevska balerina i koreograf). U drugoj postavi Lutalica basist je bio i Fadil Redžić, a bubnjeve svirao Miroslav Šaranović. Iz tog perioda ostao je zabilježen prvi autorski instrumental Slobodana Kovačevića, kompozicija "Snježni kristali", koja je u studiju Radio Sarajeva snimljena 16. aprila 1965.

U Indexe je Slobodan Bodo Kovačević prešao u ljeto 1965. godine i ubrzo u grupu doveo Fadila Redžića iz Lutalica.

Prvu značajniju kompoziciju za Indexe Bodo Kovačević je komponirao pod nazivom "Pružam ruke", na tekst Nikole Borote Radovana, krajem 1966. godine, a snimljena je u Radio Sarajevu 13. februara 1967. godine i s njom su Indexi nastupili na izboru pjesme za Eurosong, koji je priređen u Ljubljani (tada je pobijedio Lado Leskovar s pjesmom "Vse rose sveta"). Ova se kompozicija smatra prvom domaćom autorskom rock pjesmom, što znači: prvom autentičnom rock pjesmom koja se izvodila na maternjem jeziku.

Bodo Kovačević je bio najplodniji autor u Indexima, potpisujući mnoge od njihovih najznačajnijih pjesama, odnosno kompozitor, aranžer i producent koji je grupu vukao prema stalnim eksperimentima.

Najslavije glazbene teme Indexa potpisao je upravo Bodo Kovačević samostalno (Plima, Negdje na kraju u zatišju, Modra rijeka) ili u suradnji s Fadilom Redžićem (Balada, Svijet u kome živim).

Remek djelo Indexa, konceptualni album Modra rijeka iz 1978. godine zamisao je Slobodana Kovačevića, koji je i autor gotovo svih tema na albumu.

Radio je intenzivno i za druge izvođače i različite projekte izvan pop i rock muzike. Između ostalog, svirao je gitare i sudjelovao u aranžiranju prvog i jednog od najboljih, po mnogima zapravo i najboljeg albuma Josipe Lisac, "Dnevnik jedne ljubavi" iz 1973. godine, komponirao muzičke teme za ceremoniju ZOI Sarajevo '84, surađivao je sa Esadom Arnautalićem na njegovom projektu "Muzika raspoloženja", napisao muziku za predstavu "Mandragola" Kamernog teatra 55 u Sarajevu i "Posljednja potraga za zlatom" Narodnog pozorišta Sarajevo, a u posljednje dvije godine života bio je muzički producent BH Eurosonga.

Na početku ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini preselio se u Prag, odakle se vratio tek poslije Dejtonskog sporazuma. Krajem marta 1998. godine s Indexima je nastupao u Podgorici i Beogradu.

Poslije smrti Davorina Popovića, 2001. godine, posvetio se jazz muzici i pridružio se ansamblu Sinan Alimanović Quintet, te svirao i u Plesnom orkestru JS BiH.

Slobodan Kovačević je napisao ukupno više od 300 kompozicija. Najveći dio tog opusa vezan je uz Indexe, a zatim za pozorišne predstave i pjesme za druge autore.

U braku sa Edinom Filipović (oženio se 10. jula 1981. godine) ima kćerku Hanu.

Preminuo je 22. marta 2004. godine u Sarajevu. Sahranjen je 25. marta u Aleji velikana na "Barama" u Sarajevu, gdje je pokopan i pjevač Indexa, Davorin Popović.

U njegovu počast u nagradi Davorin od 2006. godine dodjeljuje se Nagrada Bodo Kovačević za gitaristu godine.

[izmijeni] Izbor kompozicija Slobodana Bode Kovačevića

Ana, Balada (s Fadilom Redžićem), Betonska brana (sa Sinanom Alimanovićem), Brod, Budi kao more, Crno bijela pjesma, Da l' smo ljudi, Dvojnik, I bit ću lud, I jos deset, I tvoje će proći, Ja odlazim sutra, Kad se hoće, sve se može, Kameni cvjetovi, Leptiru moj, Mjesto pod suncem, Modra rijeka, Modra rijeka II, More, More II, Najljepše stvari, Negdje na kraju u zatišju, Noćni susreti, Oko malih stvari svađamo se mi, Plima, Pogrešan broj, Poslije tebe, Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla, Prazne noći, a beskrajni dani, Prošli dani, Pružam ruke, Pukotina, Pustinja, Ruže i suze, Samo jednom, Samoćo, ljubavi moja, Svijet u kome živim (s Fadilom Redžićem), U inat godinama, Zamak (instrumental), Zašto je prazan čitav svijet,